Je li papa katolik?, vic je pitanje kojim se trebalo potvrditi očito. U slučaju aktualnog Franje, to više i nije tako, jer na moju ateističku radost Franjo iz temelja ruši stereotipe i oslobađa i oca i sina i duha iz okova terorističkog trojca (jer trojke su Danice šta?!), a sve uz nevjerojatno zakrvljene izljeve mržnje klerofašista i megavjernika koji viškom entuzijazma skrivaju svoj ljudski deficit.
Papa Franjo učinio je nezamislivo; približio je religiju znanosti, i to u segmentu koji znanost i čini onime što jest. Jer osnovna je razlika između znanstvene i religijske discipline u tome što se ona prva temelji na pretpostavkama koje se neprekidno razvijaju i nadopunjuju novim spoznajama, dok se ova druga svim silama nastoji zadržati u okviru dogmatske birokratizacije bez pomaka i nadopuna. Znanost teži spoznavanju, religija inzistira na vjerovanju, a Franjo pokušava vjerovanje razvijati spoznavanjem. Nemoguća misija, reći će neki, ali čak i da ne uspije, čak i da se nakon njega stvari vrate na staro i još nepopustljivije, vrijedilo je u povijesti imati jednog takvog da pokaže kako iz redova božje djece može izići netko tko nije tu da vrati vjeru u boga, nego da vrati vjeru u božanstvo humanosti.
Papa Franjo, ruku na srce, jedna je od posljednjih šansi za transformaciju ne samo katoličke crkve, što je nužno ako ona želi opstati, nego i za transformaciju religije u cjelini, što je također nužno ako ona želi biti vjera, a ne nasilje.
Otvori KEKS Pay
