Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Ovaj glumac i redatelj bio je ministar i zastupnik, a već je 20 godina i poljoprivednik

Da, išao sam na tekmu Dinama u društvu Šerbedžije i Tuđmana, ali samo jednom, kad je Rade u svom spačeku vozio Šibla i mene pa je on zamolio da ga skupimo kod Džamije
11. kolovoza 2020. u 19:29 11 komentara 9435 prikaza
Foto: Robert Anic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/6

Glumac, redatelj, ravnatelj, ministar, saborski zastupnik, predsjednički savjetnik, poljoprivrednik, nogometaš... Zlatko Vitez u svojih prvih 70 godina kao da je proživio bezbroj života. Zbog svog koleričnog temperamenta, gorostasnog talenta i renesansne svestranosti stekao je brojne poklonike, ali i mnoge oponente. Temperamentna je i ova 2020. u kojoj slavi nekoliko jubileja; okrugli 70. rođendan, 45 godina od osnutka Histriona te 35. obljetnicu njihova Ljeta na Opatovini. Dugo već, dugo, stoluje Vitez u Prišlinovoj kuli, koju kao da je pretvorio u hram muze Talije, a ondje smo i razgovarali baš uoči konstituirajuće sjednice novog saziva hrvatskog parlamenta.

Kazalište na brodu Histrioni već 45 godina donose kazalište na otoke, ovo ljeto na 13 lokacija

Pa krenimo onda s politikom. Je li Sabor po vama još kokošinjac?

To ćemo vidjeti. Nisam pobornik toga da ikoga hvalim unaprijed. Neka se dokažu da nisu kokice i pjetlići pa ćemo ih onda ocjenjivati na idućim izborima.

Po toj ste izjavi ostali upamćeni...

Izrekao sam je na Vijeću HRT-a kada se tražilo da se ne prenose sve sjednice Sabora jer smo se nalazili u trenutku održavanja najvažnijih akcija u povijesti Hrvatske, Bljeska i Oluje. Na Vijeću su me iziritirali HDZ-ovci koji su se protivili Tuđmanovoj preporuci pa sam reagirao glumački. Citirao sam Matoša i ustvrdio da atmosfera, ne Sabor sam, nalikuje na kokošinjac. I dan-danas me ljudi zaustavljaju na ulici i kažu “Gospon Vitez, imali ste prav. To više nije kokošinjac, već nekaj puno gore”.

Što zamjerate današnjim zastupnicima?

Sabornica je javna scena državne politike. Ljudi koji se ondje obraćaju trebali bi imati ono što mi u kazalištu zovemo “osjećaj za mjeru i kajanje”. Govornik se u Saboru ne obraća samo svojim biračima, već cjelokupnoj javnosti. Kultura govora se izgubila, zvuče kao da slušam ljude u birtiji. Sabor to ne smije biti. Do mog Varaždinca, Kukuljevića Sakcinskog, 1848., u Saboru se govorilo latinskim. Ondje su sjedili učeni ljudi, a ne trogloditi koji su došli s kuke i motike i postali jako važni.

Na što ste najviše ponosni kao ministar kulture?

Na to što smo prvi put u povijesti dobili odvojeno Ministarstvo kulture. Predsjednik Tuđman nije bio baš najsretniji s time jer je smatrao da smo premala država za tako velik broj ministarstava, no ja sam inzistirao da kultura bude odvojena od prosvjete i sporta. On je pristao da vidi hoće li funkcionirati. Funkcioniralo je donedavno, kada su kulturi priključeni mediji koji su ionako ondje već bili. S medijima miješati kulturu po meni je jedan veliki faux pas.

35. Histrionsko ljeto na Opatovini Usprkos koroni i neobičnoj srpanjskoj hladnoći otvoreno jubilarno Histrionsko ljeto

Je li predsjednik Tuđman slušao vaše savjete?

Posvadili smo se samo jednom, a tema je bila Feral Tribune. Tražio sam da mu ukine porez na pornografiju. Nastala je oštra prepirka nakon koje sam mu ponudio ostavku. Da nije bilo mog inzistiranja, Feralu porez ne bi bio ukinut. Feralovci mi to nikad nisu priznali jer misle da svijet počinje i završava s njima. Ni oni mene osobno nisu zanimali, niti sam ih čitao, ali zanimao me demokratski princip.

Zbog čega je na kraju popustio?

Kada sam ponudio ostavku, premijer Nikica Valentić rekao mi je da mi to neće proći jer je Tuđmanu Feral crvena krpa. Rekao sam mu da, ako ne prođe, ja odlazim, na što mi je odgovorio da onda pada Vlada. A ja sam uzvratio: “Pa dobro, ak’ ste tak bedasti da vam na Feralu padne Vlada, neka padne”. Ima jedna zanimljiva anegdota u vezi toga. Očenašek (nadimak Mate Granića, op. a.) kazao mi je da je, kada god je odlazio u Europu na sastanke o integracijama, sa sobom nosio primjerke Ferala i dijelio ih političarima kao dokaz da u Hrvatskoj ima demokracije. Feral je tako bio propagandni materijal ministra vanjskih poslova Mate Granića kojim je dokazivao da u Hrvatskoj postoji demokracija.

Ipak, neki smatraju da će prvi predsjednik ostati upamćen kao diktator.

Nije on bio nikakav diktator, već predsjednik izabran na legalnim izborima, i to više puta. To što mediji od njega žele napraviti diktatora, njihov je problem. Imao je grešaka, jedna od njih mu je bila odnos spram Ferala. Uvijek sam ga branio jer je to satira. I ja sam u prošlom režimu bio satiričar te zbog toga dolazio u sukob s vlašću. Zato smo i stvarali HDZ, da postanemo demokratska zemlja.

Sjećate li se kada ste upoznali Tuđmana?

Bilo je to u siječnju 1976. na druženju kada su se svi došli javiti Vladi Gotovcu koji je izišao iz Gradiške. Bili su tamo Savka, Tripalo, general Ivan Šibl, Stamać, Vladimir Krpan... Sva su ta prijateljstva štimala do uspostave stranaka. Onda su se narušila.

1 / 6
23.07.2020., Zagreb - Zlatko Vitez, glumac, reziser, osnivac i ravnatelj kazalisne druzine Histrioni. Photo: Robert Anic/PIXSELL

Zašto su se proljećari razišli?

Umiješala se politika, svatko je otišao na svoju stranu. Meni je to bilo krivo, pokušao sam ih i miriti, no previše je bilo taštine u igri, pogotovo nakon što je predsjednik Tuđman premoćno pobijedio na izborima. Neprijateljstvo prema njemu bilo je preveliko. Nenormalno je tražiti ostavku vojskovođe koji vodi oslobodilački rat i dobiva ga. Tko bi to radio umjesto njega? Gotovac? Baršunasta revolucija i Domovinski rat su neusporedivi.

Smeta li vam kada vam kažu da ste tuđmanist?

Nepopravljiv sam krležijanac i nepopravljiv tuđmanist. To je ista priča. Njihovi su politički stavovi identični, što je najvidljivije u Krležinih “Deset krvavih godina”. To je biblija hrvatskog naroda. Pročitajte što ondje piše o slomu Frana Supila, atentatu na Radića, Nikoli Pašiću... Predsjednik Tuđman bio je obrazovan čovjek, povjesničar... U svojim “Bespućima” citira Jovana Dučića koji piše “Hrvat se ne bori da što otme kome, čuva sveti oganj na ognjištu svome”.

Kakav je Tuđman bio privatno, kada se politika makne na stranu?

Zbližavala nas je ljubav prema Dinamu. On je uvijek tvrdio da je naš odnos “friendly” i da smo frendovi, a ne političari. U Zagrebu ak’ imaš frenda, to je kao da imaš brata. On je rekel da smo frendovi i ja bih volio da je to bilo tako.

Je li vam i Vlado Gotovac bio frend?

To je bio jedan gotovo familijarni odnos, pogotovo od ‘76., kad se vratio iz logora u Gradiškoj. Slavili smo skupa Uskrs i Božić, dolazio je na sve moje premijere, na opći užas ondašnjih političara i kazalištaraca. Nisam se bojao, uvijek sam ga zvao. Puno sam naučio od njega, rado slušao njegove solilokvije... Knjige koje mi je preporučio da čitam, ja sam čitao, za razliku od današnjih glumaca koji ne čitaju niš i misle da im je dovoljan talent, a ne shvaćaju da je, kada dođu na scenu, vidljivo sve: kaj su čitali, koliko su pročitali i zašto su čitali. Ima ih darovitih, ali redatelji s njima rade što žele jer nemaju petlje reći ne.

gospoda glembajevi Došlo je vrijeme je za nove interpretacije, seksualnost, psihologiju, krv i spermu

A vi ste kao mlad glumac imali petlje redatelju reći ne?

Učinio sam to s 24 godine kada sam osnovao Glumačku družinu Histrion. Bila je to plebejska pobuna kojom sam rekao ne redateljskom kazalištu. Okupio sam istomišljenike i tako su prije 45 godina krenuli Histrioni. Bilo je teških momenata, sto puta sam htio odustati, ali uvijek sam se vraćao na mjesto zločina, a to je Opatovina, ploveće kazalište i Histrionski dom.

Prva histrionska predstava najprije je nagrađena, a potom zabranjena. Što se dogodilo?

Bila su takva vremena, a predstava je bila provokativna. Izvedena je ‘76. na Malim scenama u Sarajevu, gdje je osvojila Zlatnu masku za najbolju predstavu, a potom je počeo bojkot.

Što je bilo tako provokativno u “Domagojadi”?

Predsjednik CK BiH Andrija Mikulić i njegov šef policije demonstrativno su se digli i otišli prije pljeska kao zadnji barbari, a nakon toga unajmili su Miru Lasića da nas napadne zbog nacionalizma, što je bila najteža osuda tog vremena. Politički su rušili moj projekt jer sam se tada družio s hrvatskim proljećarima, ali sve sam preživio. Da sam mogao odigrati više uloga na televiziji i filmu, mogao sam. Činjenica je da su mi zbog toga uzimali uloge, ali ja sam taj teret uspješno nosio. No najžalosnije je to da mi ti isti, koji su me nekoć progonili, i njihova djeca, danas dijele lekcije. S kojim pravom? Da je Tuđman proveo lustraciju, za koju sam se zalagao, to se ne bi dogodilo.

Svi se danas kunu u Mariju Jurić Zagorku, no zaboravlja se da su je Histrioni rehabilitirali.

Da, vratio sam Zagorkine komade u hrvatsko glumište.

Glembajevi u Gavelli Hommage velikom hrvatskom klasiku na scenu vraća krležijanski govor

Zbog čega je u bivšoj državi bila persona non grata?

Najprije je to bila za vrijeme ustaša. Kada je došao socijalizam, nisu je prihvaćali jer su smatrali da je ona pisac buržoazije, da nije dovoljno revolucionarna, iako je navodno nakon obračuna Tita sa Staljinom napisala jednočinku o Titu. Proučavao sam s velikim guštom Zagorku, postavio na Opatovini gotovo cijeli njen književni opus, a ‘91. podigli smo joj i spomenik u Tkalčićevoj. To mi je posebno drago jer je to prvi spomenik ženi u Zagrebu. Do tada su bila samo poprsja.

Što vas sve veže za Miroslava Krležu?

Moj tata bio je amater glumac koji je krasno govorio “Balade Petrice Kerempuha” na tvorničkim priredbama. Donio je knjigu “Balada”, prvo izdanje iz ‘46., s Hegedušićevim ilustracijama. Pjesme i crteži razbuktali su mi maštu. Još kao dijete frfljao sam “Balade”, a vratio sam im se kao gimnazijalac i počeo ih učiti napamet. Na prijamni sam na Akademiju došao s “Baladama” i vrlo brzo počeo igrati Krležin repertoar.

Kako je izgledao vaš prvi fizički susret?

U dramskom kazalištu Gavella ‘77. igrao sam glavnu ulogu u “Vučjaku” i došao me vidjeti. Nije bio zadovoljan načinom na koji igram kraj “Redakcije”. Rekao mi je da igram sfumato, a ja njemu odgovorio: “Vi to niste dobro napisali!” Svi su ostali zaprepašteni kako sam mu odbrusio, no bio sam pogođen, taština mladog glumca... Rekao sam mu da ne mogu to izvikivati iz perspektive čovjeka koji je doživio Hrvatsko proljeće. On je tu umro od straha i kazao mi da je to napisao 1921. i da nema veze s današnjicom. Odgovorio sam mu da ja Horvata igram iz pozicije današnjeg vremena te da je meni u “Redakciji” glavna rečenica “u ruke bi trebalo uzeti nekakvu zastavu i trebalo bi se tući”. Mislio sam, naravno, na hrvatsku zastavu.

I što se onda dogodilo?

Na Gavellu je Jošku Juvančiću došlo njegovo pismo da bi on ipak promijenio kraj “Redakcije”. Moja prepirka s njim urodila je time da se “dopusti Vitezu da progovori par muških riječi”, a one su se odnosile na ono što sam ja htio. Sreli smo se još jednom kada sam radio “Panoptikuš”, zbirku kajkavskih tekstova. Bilo mu je čudno što ću njegove tekstove govoriti “bezjacima”, kako je on zvao zagorske seljake. Rekao mi je: “Zbog mene je propalo čitavo jedno izdavačko poduzeće. Puna skladišta su mojih sabranih djela. Nitko me ne čita”.

VIDEO Proba Histriona na Opatovini

Svojim epitafom smatrate predstavu “Krležijada”.

Po Krleži se počelo “seruckati” početkom devedesetih. Čak je i moj profesor Vlatko Pavletić kazao da bi njegov opus trebalo preispitati pa sam napravio “Krležijadu” kako bih dokazao da je on najveći hrvatski pisac. Dobili smo brojne nagrade i igrali je 200 puta, što je nezamislivo za Krležin komad.

“Krležijadu” je navodno hvalio i Pero Kvrgić?

Da, gledao ju je na Opatovini i pitao me: “Jeste li svjesni da je ovo genijalno?” A ja sam mu “skromno” odgovorio: “Jesam”. Kad to kaže Kvrgić, to nešto znači, jer on nije čovjek koji bi se ikome imao razloga ulizivati.

Uz vaše ime veže se i ono Rade Šerbedžije. Postoji li među vama glumački, politički ili nogometni rivalitet?

Dolaskom u Gavellu, Rade je ‘82. inzistirao da se i ja vratim da ima s kim glumiti. Od tada traje naše neprekinuto prijateljstvo. Rade mi je bio jedini glumački gost na jubilarnom koncertu, a s time sam vam sve rekao.

Biste li se voljeli ponovno susresti na sceni?

Umorni smo, stigle su nas godine. Pamtimo još tekstove, ali igra je naporna, a mi nikada nismo igrali lake uloge. Mogli bismo odigrati nešto za oproštaj s ovoga svijeta. Recimo, “U očekivanju Godota”, ali samo ako naš prijatelj Vladimir Šeks igra Pozzoa. Fali nam još Lucky... Tko je najmršaviji od političara?

Jandroković?

Nema on baš glumačkog dara.

oproštaj od Mani 'Jučer sam bio kod nje u bolnici. Rekla je: Roditi se, teško je. Ali umrijeti…'

Vratimo se malo na vaše djetinjstvo u Varaždinu.

Pamtim ga kao grad kula, sanjkanja niz bregove, pamtim cvijeće, ali osjećam se više Zagrepčancem. Varaždin sam uvijek doživljavao predgrađem Zagreba.

U jednom ste intervjuu izjavili da ste “austrougarski gemišt”. Na što ste ciljali?

Tata mi je iz Gornjeg Kneginjca kod Varaždina. Majčin otac bio je podrijetlom Mađar, mamina majka iz Brinja.

Majka vam je bila partizanka, a otac domobran.

Domobranski časnik. Tijekom Drugog svjetskog rata gradio je cestu u Bihaću. Bio je dobar glazbenik, malo je bio i u zatvoru nakon rata pa su ga pustili. Majka je bila u Prvom partizanskom sisačkom odredu. Kada su ustaše ubili moju tetu Mariju, otišla je u partizane.

Pa kako su se upoznali?

Ona je došla u Varaždin, u tvornicu namještaja u kojoj je radio otac, osnovati SKOJ-evske organizacije, što se nikome ondje nije svidjelo. Varaždin je bio jako ustaško i hrvatsko uporište, a omladina je bila okrenuta crkvi. Svašta su joj radili jer je za njih bila nadobudna partizanka. Tata joj je znao govoriti da ju je spasio i da bi je “vubili da ni njega bilo”.

Mjesec dana uoči premijere Zlatko Vitez izašao iz Gavelline predstave "Gospoda Glembajevi"

I je li ljubav funkcionirala?

Je, osim kada bi se tata napil prvog u mesecu. Onda je bacao njezina odlikovanja po dvorištu pa ga je policija hapsila, a ona ga potom oslobađala. Zato sam rekao Tuđmanu da mu neće pomirba baš tak lako proći. To sam imal doma. Gledal sam to svaki mjesec bar jedanput, kako baca njezino ordenje uz prigodne psovke.

Kada ste shvatili da je gluma vaš poziv?

Rano, još u gimnaziji, pa sam na Akademiju došao spreman. Imao sam predznanje pa sam primljen s 18 godina i četiri mjeseca kao jedan od najmlađih studenata u povijesti.

Zašto ste se sa suprugom Zoricom tajno vjenčali?

Nismo se vjenčali tajno, već nisam dao to na sva zvona jer nisam htio da novine talambasaju. Sa Zoricom sam živio godinama i bilo je vrijeme da se naš brak ozakoni.

Kada ste se upoznali?

Kada sam ‘76. radio jednu karnevalsku predstavu. O pokladama nisam ništa znao pa mi je trebala stručna pomoć. Kolegica me odvela u Institut za narodnu umjetnost gdje je radila Zorica. Zaljubili smo se, Bog je tako htio. Tu počinje naša love story koja traje do danas.

Histrioni Igramo po starom normalnom, publiku očekuje uživancija s purgerskim štihom

Kako provodite vrijeme u mirovini?

Zoričina kći, moja pokćerka Jelena, ima dvije djevojčice, naše unučice Emu i Iru. One su naše srećice i čine nam zadovoljstvo. Ema ima 14, a Ira 12. S njima se veselimo. Ova korona priječi nas da ih viđamo koliko bismo htjeli.

Nedostaje li vam vjenčani kum Arsen Dedić?

Ostavio je veliki pečat na moj život. Nadahnjivao sam se njegovim pjesmama. Nedostaju mi njegov humor i cinizam. Davno mi je napisao jednu pjesmicu. “On je glumac, pjevač, sve mu ide glatko, Vitez i bez mača, oduvijek je Zlatko”.

Priča se da odlično igrate nogomet.

Igrao sam mali nogomet kao bek, a veliki u half liniji. Imao sam snage, mogao trčati. U haklu sam igrao zadnjeg, znao dobro dodati loptu, centrirati, zabiti gol... Jedanput sam u Kutiji šibica zabio gol preko centra. Ispucao sam loptu što dalje od našeg gola, a naočale su mi ispale tako da nisam vidio što se dogodilo. Samo sam čuo publiku kako viče, a ja sam tražio naočale da ih netko ne nagazi.

Zanimljiva se ekipa skupljala na tim haklovima.

Bili smo jaki. Rade je bio sjajan nogometaš, kao i Jakov Sedlar, Dragan Despot, Zijad Gračić...

Zlatko Vitez, Sanja Marin, Franjo Kuhar Geste i grimase Arsenov cinizam dobro se uklopio u duh Histriona

Je li istina da ste na utakmice Dinama odlazili u društvu Rade Šerbedžije i Franje Tuđmana?

Samo jednom. Rade je u svom spačeku vozio mene i Ivana Šibla na tekmu pa je ovaj zamolio da skupimo i Tuđmana kod Džamije. Rade je u šali rekao: “Zašto ne, on je moj partizanovac”.

Široj javnosti slabo je poznato da ste i uspješan poljoprivrednik.

Već 20 godina imam vinograd u Kapelščaku kod Stubičkih Toplica, blizu mjesta gdje je uhićen Matija Gubec. Imam i voćnjak, ali zadaje mi to mnogo muke i brige. Dosta tu ima posla. Svi koji to imaju, znaju da nije lako. Ima jedna uzrečica koja kaže da vinograd ne traži gospodara nego slugu.

Ipak, vaše je vino kultno u glumačkim krugovima.

Zove se Histrionček i radim ga od graševine, kraljevine, beline koja je oplemenjena pinotom i drugim sortama.

Znači, više ste dionizijski nego apolonski tip.

Da. Nekada smo često slavili Dionizije, ali kako starimo, teško nam se više okupiti oko bilo čega pa tako i vina. Sve manje je in vino veritas. 

TUŽIO IH ZBOG OTKAZA
Tražio 1,15 milijuna kuna i Audi A6, umjesto toga HEP-u morao platiti 127.262 kn
LAQO osiguranje
Digitalna transformacija
Kako je domaći tim razvio digitalno rješenje koje Hrvatsku svrstava u europski vrh
  • rimac444:

    Vitez je jedan od najvećih ljudi od hrvatske kulture, istinski domoljub, pravi ministar, za razliku od ove jugo kokoši kožinek

  • Avatar istinskidomoljub@gmail.com
    istinskidomoljub@gmail.com:

    Gospoda Glembajevi-jedina predstava koju sam gledao , a tamo je gdin VItez glumio glavnu ulogu . Moram priznati da je dotični gdin dobro odglumio u toj predstavi !

  • Talleyard:

    Jedan od najvećih ljudi hrvatskog glumišta, no kasa naše kulture i organizacija bila je u rukama komunjara, srba, orjune koju su nametali razno smeće poput šerbeđije, a ostatak tome je i današnja ministrica.