U nekim mirnim i dosadnim vremenima možda se i ne bismo trebali previše opterećivati pitanjem ima li vojna obavještajna služba ravnatelja ili nema. Zemlja s našim nasljeđem odvratnih zloupotreba i političke instrumentalizacije obavještajnih agencija, osobito 1990-ih i početkom 2000-tih, trebala bi biti sretna što se ne mora previše baviti takvim temama. Nestanak tajnih službi i špijuna iz javnog fokusa posljednjih godina zasigurno je znak određenog demokratskog napretka. Sjećamo se vremena u kojem su vojni i civilni obavještajci bili jako važni i medijski eksponirani, o čemu su svjedočile stalne afere koje su tih dana svakodnevno curile iz obavještajnog sektora, ali i obavještajnog podzemlja, što je upućivalo na činjenicu da tajne službe u to vrijeme nisu bile pod parlamentarnim nadzorom. Nije slučajno da čelna mjesta u ključnim odborima za nadzor obrambenog resora i obavještajnih službi – odboru za obranu i odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost – uvijek pripadaju opoziciji, s obzirom na to da je u demokraciji parlamentarni nadzor, osobito u tim resorima, krucijalan, zato što je jedino tako moguće osigurati kakvu-takvu kontrolu sektora koji uvijek ima tendenciju raditi izvan nadzora.
Slučajni psihopat već niz godina ugrožava sigurnost države, kao najgori premijer na svijetu doveo je državu pred bankrot, na rub propasti, a sada kao najgori predsjednik na svijetu i sve to zahvaljujući antihrvatskim medijima.