Preživjela je čak četiri države, bila je pravi poligon suvremene trgovine, glavni nosioc novih trendova i rasadnik kadrova spremnih da ukorak prate sve izazove svjetskih tržišta. Sedamdesete i osamdesete za nju su bile zlatne godine, 2022. proslavila je 140. godišnjicu svog postojanja, a ove 2026. došao je njen konačan kraj. Simbol grada, legendarna robna kuća Nama u Ilici, odlazi u povijest, no za zgradu u kojoj je ‘stanovala’ od 6. prosinca 1945. godine, vrata budućnosti širom su otvorena. Put legendarne Name nije bio jedan od onih puteva koji preko trnja vode do zvijezda. Sve je počelo u znaku uspjeha. Nama je, ubrzo nakon što je punim jedrima zaplovila tržištem, postala najveći trgovački lanac u bivšoj državi u kom se, prema popularnom sloganu, moglo kupiti sve, "Od igle, do lokomotive". Zlatnih sedamdesetih i osamdesetih godina kroz njene su odjele dnevno prolazile tisuća kupaca, a promet je činio petinu ukupne trgovine u zemlji. No, devedesetih godina sve se promijenilo.
Pretvorba i privatizacija te velika ‘seoba’ kupaca u velike centre van grada, bili su koban udarac za Namu te početak njezina kraja. Neminovan stečaj koji je uslijedio ostat će zapamćen kao jedan od najdužih i najkompleksnijih u Hrvatskoj povijesti, a konačan kraj, nakon prodaje zgrade, označila je nedavna dirljiva zahvala djelatnika Name generacijama kupaca za 140 godina vjernosti. Ostaje još samo da vidimo tko će, onoga dana kada se u Nami u Ilici po zadnji put ugase svjetla, biti posljednji kupac i za koji će artikl na oproštajnoj rasprodaji biti izdan posljednji račun. Za mnoge Zagrepčane, s Namom, kao najpoznatijom robnom kućom, neminovno će nestati i dio identiteta grada, jer upravo je prepoznatljiva Nama u Ilici bila snažan simbol koji se, do posljednjeg kupca, hrabro opirao naletu velikih i moćnih trgovačkih centara koji su, poput gljiva poslije kiše, nicali na periferiji metropole.
Arhitektonski biser star više od 300 godina
Ključ koji nakon njenog posljednjeg radnog dana bude otključao vrata, više neće biti ključ Name, ali će i dalje ostati ključ zgrade koja je kulturni spomenik metropole. Priča o tom kultnom zdanju započela je davno prije rođenja Name. Povijest zgrade detaljno je rekonstruirana u rješenju Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Grada Zagreba. Najstariji pisani izvori zgradu u Ilici 4 spominju još 1710. godine. Od 1837. tu je bila gostionica sa svratištem "K caru austrijanskomu", a nakon dogradnje 1865., za vlasnika Emanuela Priestera, po projektu arhitekta Franje Kleina, objekt mijenja ime u "Hotel k caru austrijanskomu". Sedamdesetih godina 19. stoljeća, s vizijom europske robne kuće, u Zagreb dolaze austrijski trgovci, Carl Kastner i Herman Öhler, no ta je njihova ideja naišla na snažan otpor lokalnih trgovaca, koji su u njihovom modernom pristupu vidjeli otvorenu prijetnju. Ipak, bečki se trgovci nisu pokolebali - 1879. godine u Zagrebu su otvorili svoju prvu trgovinu, a deset godina kasnije, 1889., kupili su zgradu u Ilici 4 te su, po projektu Gjure Carneluttija, preuredili hotel s trgovinom u prizemlju. Time su, u samom srcu grada, započeli graditi trgovačko carstvo - angažirali su vlastite modne kreatore te su uvođenjem fiksnih cijena i preteče kataloške prodaje, promijenili potrošačke navike, ali i postavili temelje buduće robne kuće Nama.
Kako bi na mjestu hotela nastala "moderna trgovinska kuća", slična bečkom Gerngrossu, godine 1913. opsežna adaptacija hotela povjerena je arhitektu Ignjatu Fischeru koji dvorišta pretvara u prostrane dvorane natkrivene ostakljenim krovištima. Uklanjanjem dvorišnih zidova katove, na mjestu nekadašnjih hotelskih soba, otvorio je galerijama prema središnjoj velikoj dvorani u koju smješta reprezentativno trokrako stubište, kreirajući prostor tipičan za sve velike trgovačke kuće s početka 20. stoljeća, u stilu velebnih Waarenhausera u Beču i Berlinu. Nakon Prvog svjetskog rata, omogućivši kupcima slobodno razgledavanje robe na policama i samoposluživanje, tvrtka ‘Kastner & Öhler’ uvodi novitet u trgovačkoj praksi. To se pokazalo kao sjajan poslovni potez, posao je cvjetao, a zgrada se širila. Vanjski izgled kakav danas poznajemo robna kuća ‘Kastner & Öhler’ dobila je 1928. godine, kada je, prilikom nadogradnje trećeg i četvrtog kata te adaptacije postojeće zgrade 1926. – 28. godine, u potpunosti izmijenjeno njezino pročelje prema projektu austrijskog arhitekta Alfreda Kellera. Tada je uređen i novi ulaz – predvorje robne kuće s modernim izlozima uklopljenim u lukovima.
Tijekom Drugog svjetskog rata, godine 1942., NDH razvlašćuje Franju Öhlera i njegov udio prodaje Josipu Grgiću te tvrtka do kraja rata posluje pod nazivom ‘Kastner i Grgić’. Nakon Drugog svjetskog rata imovina je konfiscirana - robna kuća postaje državno, pa onda društveno vlasništvo, a 6. prosinca 1945. u toj je zgradi službeno otvoren Narodni magazin. Prostori u Ilici 6 tada se djelomično povezuju s prodajnim prostorom u Ilici 4, dok se veći dio prostorija preuređuje za urede, garderobe, radnički restoran, sindikalnu dvoranu, skladišta i instalacijske pogone. Zgrada u Radićevoj 1 spojena je s iličkim zgradama 1947. i od tada se prodajni prostori protežu kroz tri zgrade. Od 1954. do 1963. izvedene su brojne unutrašnje preinake, po projektima Aleksandra Freudenreicha. U zgradi u Ilici 4 je 1954. izvedeno novo, dvostruko, silazno i uzlazno stubište, niz teretnih i osobnih dizala, a 1962. uz zapadni zid prvi put su u robnoj kući postavljene prve pokretne stepenice u Zagrebu, koje su vozile uzlazno na prvi i drugi kat. Godine 1963. uklonjeno je glavno dizalo, nekoć smješteno u središnjem dijelu te je adaptirano prizemlje. Šezdesetih godina 20. stoljeća projektirano je grijanje i klimatizacija za sve tri zgrade. Nakon radova unutrašnjeg uređenja 1981., po projektu arh. Branka Silađina, Mihajla Kranjca i Berislava Šerbetića interijer je preuređen 1997., kada je ugrađeno novo, panoramsko dizalo.
Bila je pionir samoposluživanja u regiji te rasadnik ideja i kadrova
S kreditiranjem svojih kupaca Nama je započela još davne 1952 godine. Krenulo se s tekstilnim i nekim drugim industrijskim proizvodima, a od 1953. godine kreditirala se kupnja svih roba, osim prehrambenih proizvoda. Iste te godine počelo se i s poslovnom praksom rasprodaje sezonske robe. Uvedena je i besplatna dostava robe na kućnu adresu, a kupci su s oduševljenjem prihvatili i ideju o non-stop poslovanju, koje se uvodilo postupno, a rezultat je bio povećan promet. Potkraj 1957. u Zagrebu je bila otvorena prva samoposluga. Bila je to prava senzacija, no, iako su bili upoznati s takvim načinom prodaje u svjetskim metropolama, zagrebački su trgovci tu "novotariju" dočekali s mnogo dvojbe i otpora. Iako nije bila prva koja prihvatila samoposluživanje, nego je otvorila drugu prodavaonicu takve vrste u Zagrebu, upravo je Nama u Ilici tada odigrala ključnu ulogu u brzom širenju novog prodajnog sustava i to ne samo u Zagrebu nego i u čitavoj regiji. Naime, Nama je tada bila prva jugoslavenska robna kuća koja je prekinula s dotadašnjim načinom prodaje te je smjelo uvela nove metode, zbog čega je prozvana pionirom suvremene trgovine u bivšoj državi. Nakon što su 1959. godine skinuti stakleni pokrovi s tezgi za prodaju robe, uklonjene su i pregrade koje su potrošače odvajale od robe te je počelo tzv. 'razdoblje samoizbora, brata blizanca samoposluživanja', koje je ubrzo postalo dominantan model u maloprodajnim mrežama širom zemlje. Bio je to odlučujući trenutak u razvoju samoposluživanja na ovim prostorima.
Godine 1967. Nama ponovo probija led te prva u zemlji uvodi prodaju posredstvom robnih kataloga - tiskali su se dva puta godišnje te su se slali na više od 400.000 adresa, što je omogućilo da blagodati suvremene trgovine dopru i do najudaljenijih sela i zaseoka. U studenom 1971 godine, povodom 25 obljetnice tog trgovačkog poduzeća, u Večernjaku se o Nami i dalje pisalo kao o pioniru suvremene trgovine. Razvoj i budućnost Name temeljili su se na tradicijama matične robne kuće, iskustvima starijeg kadra, ali i poletu mladosti koja je tada činila velik dio ukupnog broja zaposlenih. Te 1971. samo Nama u Zagrebu imala je sedam robnih kuća i još tri izvan grada, a sve su imale najsuvremeniju opremu uklopljenu u glamurozna, arhitektonski čista, prostorna rješenja. Na tim je iskustvima stasala i čitava generacija aranžera Name, koja je godinama uvjerljivo diktirala stil uređenja zagrebačkih izloga. Matična robna kuća u Ilici bila je pravi poligon suvremene trgovine, glavni nosioc novih trendova i rasadnik kadrova spremnih da ukorak prate sve izazove i ritam svjetskih trgovačkih divova.
Početak kraja
Tih sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća Nama je bila najveći trgovački lanac bivše države. Ova u Ilici našla se na rutama brojnih izletničkih putovanja u metropolu, a na njenim se odjelima moglo kupiti gotovo sve, od bezbrojnih sitnica, gramofonskih ploča i školskog pribora, preko bijele tehnike i namještaja, pa do odjeće i obuće. No, nakon zlatnih sedamdesetih i osamdesetih, ratne su devedesete za Namu bile jasan početak kraja. Ipak, uslijedio je još jedan blijesak nade. U Večernjakovom članku objavljenom u prosincu 1996. najavljeno je kako u siječnju iduće godine počinje preuređivanje robnih kuća u Ilici i na Kvaternikovom trgu nakon čega će, u starim zgradama, zaživjeti dva nova, potpuno drugačije osmišljena, ekskluzivna prodajna prostora, s novim izvorom robe. Čak 70 posto nove opreme bilo je izrađeno po narudžbi, kako bi se udovoljilo unikatnim rješenjima koja su podrazumijevala potpuno otvaranje prostora - skidale su se poprečne pregradne plohe, kao i one s vanjskih zidova.
Osim nove trgovinske opreme i suvremenog rasporeda, Nama u Ilici dobila je tada i nove stropove, stropnu i tzv. efektnu rasvjetu, elektronski sustav za zaštitu od krađa i novo pročelje. Potpuno rekonstrukciju doživjele su tada i pokretne stube. Najavljeno je i kako će biti postavljen suvremeni sustav PC blagajni, povezanih s centralnim računalom i čitačima cijena. Zanimljivo je da je financijsku konstrukciju za izvođenje tih radova Nama tada napravila uz pomoć svojih dobavljača - njih čak 130 svojim je potpisima na ugovore potvrdilo da će, s 3 milijuna njemačkih maraka, sudjelovati u ukupnim troškovima preuređenja, koji su iznosili oko 5 milijuna tadašnjih njemačkih maraka, a zauzvrat će pet godina moći prodavati svoju robu u prostorima Name.
Agonija i najduži stečaj
S dolaskom pretvorbe i privatizacije, ali i s radikalnim promjenama potrošačkih navika te seobom kupaca u velike trgovačke lance, shopping centre i outlete izvan grada, problemi u poslovanju su rasli. Naslov u Večernjem - 'Račan presudio: Više nema razgovora, Nama mora u stečaj', otkrio je surovu realnost. Nakon sastanka sa sindikalcima Name, tadašnjim predsjednikom Vlade, Slavkom Linićem i pomoćnikom ministra gospodarstva, Kamilom Vranom, tadašnji je premijer, Ivica Račan zaključio da je stečaj s preustrojim neminovan. Očajni radnici Name, njih oko 400, nastavili su prosvjedovati pred Vladom tražeći tada Račanovu ostavku. No, naglašeno je kako je stečaj ipak bolje rješenje od neprimanja plaća mjesecima, a uprava Name podnijela je tada neopozivu ostavku na svoje funkcije, iskazavši spremnost da se, u svim budućim pokušajima rješavanja problema, stavi na raspolaganje budućoj upravi ili stečajnom upravitelju. Dana 23. lipnja 2000. godine pokrenut je stečaj Name. Ono što je uslijedilo nije bila brza i bezbolna smrt nekada najvećeg trgovačkog lanca na ovim prostorima, nego početak 25 godina duge agonije tog diva. Stečaj Name ostat će zapamćen kao jedan od najdužih i najkompleksnijih u hrvatskoj povijesti.
U tom je razdoblju prodano više od dvadeset robnih kuća te su podmirene obaveze prema dobavljačima, koje su iznosile oko 400 milijuna kuna. Ipak, ni unatoč pokrenutom stečaju na robnoj kuća u Ilici nije se zavijorila bijela zastava. Umjesto predaje, nastavila je poslovati, no iako je jedno vrijeme držala glavu iznad vode, sa sve mršavijim prihodom Nama je nepovratno tonula. Tražbina Republike Hrvatske iznosila je oko 70 milijuna kuna glavnice, a tražbine više stotina stečajnih vjerovnika cca 100 milijuna kuna. Zbog potraživanje Croatia osiguranja od 9 milijuna kuna Trgovački sud je odredio prodaju dviju preostalih robnih kuća, u Ilici i na Kvaternikovom trgu. Nakon što država i Grad Zagreb nisu iskoristili svoje pravo na prvokup, povijesna zgrada u kojoj je Nama živjela od prosinca 1945., prodana je, u sklopu stečajnog postupka, tvrtki 'Izbor šesti'. Bila je to točka na ‘i’ koja je označila konačan kraj Name. Hrvatska javnost sada sa strepnjom iščekuje odgovor na pitanje hoće li u zgradi, tik do glavnog zagrebačkog trga, koja je zaštićena kao kulturno dobro, sada zaživjeti neki novi, suvremeni trgovački centar, luksuzni hotel, ekskluzivni stambeni blok, ili ipak nešto potpuno neočekivano.
Otvori KEKS Pay
"glavni nosioc".... može .nositelj ili nosilac, nosioc nikako.