Posljednjih dana uveseljava me interni eksperiment u kojem pustim neki informativni program na domaćoj ili regionalnoj televiziji, neko “događanje naroda”, neko narodno nedogađanje, povijesnu bitku i prapovijesni nacionalni uspjeh pa onda stišam ton do kraja i kao zvučnu podlogu ili možda komentatorski prvi plan pustim “Dno dna” Đorđa Balaševića i čudim se uvijek iznova. Balašević je pjesmu napisao i objavio prije šest-sedam godina i, dok je slušam, ekranom mi marširaju likovi precizno oslikani u stihovima koji su zbog pjesničkog senzibiliteta i ljudske odlučnosti ispali proročki. Statisti s barjacima, opsjenari, nebuloze i dijagnoze, audicije kao sad odjednom problematični rijalitiji, grabeži kao križarski ratovi, protuhe koje uvijek dograbe vlast, sve viđeno i sve trpimo postiđeno... Vijesti što ih danas gledamo ili čitamo otpjevane su nam, ispada, prije više od pola desetljeća, ali trebalo je upravo toliko da one doputuju do naše svijesti. Balaševića više nema.
Nije kapitalizam u krizi zato što se vodi rat, nego se vodi rat i mijenja svjetski poredak zato što je kapitalizam u krizi
Otvori KEKS Pay
