Ljeto je doba godišnjih odmora. Ovo je ljeto, međutim nekako drugačije. Vruće, ali bilo je i prije vrućih ljeta. Ovo je ljeto čudno i naporno. Sve o čemu smo pričali – događa se. Samo dolazi i brže nego što smo očekivali. U ne tako davnoj prošlosti, katastrofične klimatske scenarije čitali smo zamišljajući scene iz Pobješnjelog Maxa. Bile su to neke skoro romantične misli, tada smo bili uvjereni da se tako nešto zapravo nikada neće dogoditi.
Vjerovali smo u razum čovječanstva, prosvijećenost 21. stoljeća, napredak znanosti i tehnologije. A gle danas – ratovi, požari, suša, žeđ… Rat u Ukrajini u koji skoro nitko nije vjerovao dok se nije dogodio, sutra bi se lako mogao preliti izvan sadašnjih granica. Rat oko Tajvana možda upravo počinje, na Bliskom istoku rat nikada nije ni završio. Vijest danas, zapravo prilično paradoksalna, je da se, kao jedan od znakova rastuće napetosti između Kine i SAD, prekidaju i međusobni klimatski razgovori. Klimatska kriza već pogađa podjednako obje zemlje, a baš one, uz Indiju i još nekoliko drugih, mogu najviše pridonijeti da se klimatska kriza barem ublaži. Izbjeći je nećemo, to je sada već sigurno.
Ne pretjerujte, kriza je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Bitno da se ima krov i nešto za pojesti, za ostale kerefeke zapadnog potrošačkog društva fućka mi se