Hrvatski Ustav omogućuje predsjedniku Mesiću sudjelovanje na sjednicama Vlade, pa i sazivanje tih sjednica. No Predsjednik je u povodu “austrijskog slučaja” radije sazvao sjednicu nacije. Očito, bila mu je potrebna drama. Koja po svemu nije nacionalna, ali bi mogla biti osobna, predsjednička.
Sanader se, pogotovo nakon početka pregovora s Europskom unijom, previše raskrilio nad Hrvatskom, u sjeni tih krila našli su se i Mesić i Račan, pa kako bi se iz te sjene izašlo, potrebno mu je krila potkresati. Spor, dakle, i nije u zoni nacionalnih interesa nego izvan te zone – u trvenju elita. Ako je istina da je hrvatska Vlada bez međunarodnog rizika mogla izostaviti odštetu austrijskim Nijemcima, istina je također da je Mesić mogao izabrati redovito, ustavno korištenje svojih ovlasti umjesto spektakularne demonstracije svoga državničkog autoriteta.
Naciji se, na primjer, nije obratio nakon Račanova sporazuma s Drnovšekom, kojim su doista bili ugroženi nacionalni interesi, ali je sad istodobno s Račanom ugroženost isfabricirao barem utoliko što je formom svoga istupa dramatizirao njegov sadržaj. Sadržaj koji podrazumijeva određenu proceduru.
Zacijelo je dobro što je netko rekao “Dosta!” Sanaderovoj već poslovičnoj darežljivosti i poniznosti prema strancima, što netko nastoji zaustaviti i druge apetite prema Hrvatskoj, ali udarati maljem po piletu, pozivati naciju na uzbunu kao da joj prijeti rat, nije ni realno ni državnički. Utoliko prije što su i Mesić i Račan i Sanader podjednako navikavali ovaj narod na mit o spasonosnoj Europi umjesto da ga uvjere kako idemo prema Europi nacionalnih interesa među kojima su i hrvatski. Za nas u prvom redu hrvatski. Da je bilo tako, štitili bi ih zajedno, a ne bi preko njih dokazivali svoje moći i liječili svoje taštine.
Otvori KEKS Pay
