Možda je dan prije opet bilo političkog prepucavanja, bojkota ili politikantskog soliranja, ali na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti uz emotivan i nadahnuti govor ratnog generala Mladena Markača, čuli smo tri državnička govora predsjednika Hrvatskog sabora, države i Vlade. Naravno, među njima nije bilo ljubavi, ali iskazali su dužno međusobno poštovanje.
Možda Milanović nije ostavio sve vrijeme dojam da je skoncentiran na govor premijera, što obrnuto nije bio slučaj, ali nakon govora razmjenjivali su pljesak, nevažno je li bio iskren ili kurtozan. Ali u bitnome, njihovim govorima, nije bilo politikanstva. Čak su djelomično bili i u suglasju, izborom tema i sadržajem, osobito govoreći o značaju Oluje ne samo za Hrvatsku već i BiH, položaju Hrvata u BiH ili kad je riječ o politici Srbije, te veličini i značaju krvavo izvojevane slobode, i u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu.
Državnički bi bilo da se protjeraju ambasadori neprijateljske države što je doduše napravljeno ali sa pogrešnom državom. Da se zabrani djelovanje SPC i daljnja aktivnist svih organizacija i udruga koje na području Hrvatskih zemalja provodi politiku tzv. „srpskog sveta”. Da se u EU neprekidno naglašava opasnost Srpskog nacionalizma koji destabilizira susjedne zemlje i sigurnosno ugrožava Hrvatsku. Da se u tom kontekstu zatvori i demolira spomen područje Jasenovca jer se isto konstantno koristi za govor mržnje i propagandni rat protiv RH. I naravno da se razvoju oružanih snaga a pogotovo novoj obrambenoj doktrini posveti puna pozornost jer naši susjedi razumiju jedino jezik sile. To bi bilo državnički. A ovo je licemjerno bacanje prašine u oči i prostituiranje događaja u kojem sam i sam sudjelovao na prvoj crti i oružjem u ruci. Stoga valjda imam pravo reći što mislim o „državnicima”. I definitivno mi nisu potrebni dezerteri i anemičari da mi govore kako je tada bilo i što nam je to onda značilo....