Profesorica hrvatskog i engleskog jezika, zaposlena u mostarskoj Elektroprivredi. Kao i drugi ozbiljni pisci po siromašnim europskim rubovima i u nedovršenim i dekanoniziranim književnostima, u kojima svatko piše i svi su jednako dobri ili jednako loši, tako i ona čezne za tim da ostavi posao, pa da samo piše. To bi i moglo kada bi se i u jednoj od dvije kulture, bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj, znalo da je ona jedna od dvadesetak najvažnijih i najostvarenijih živih pisaca. Ali ako je ona jedna od tisuću njih, jednako slabih, djelom beznačajnih, nikakvih, tada je logično da ona, ipak, mora raditi u mostarskoj Elektroprivredi, dok njih 999 marljivo pišu. A ona će isto tako pisati dok njih 999 budu marljivo radili na svojim radnim mjestima. I to će onda biti hrvatska književnost, da se dalje samo na njoj zadržimo.
U Sarajevu, u Buybooku, koji je, eto, previdio finale Dublin Literary Award, stvar je obrnuta: Magdalena je previše Hrvatica da bi njezin bosanski uspjeh bio priznat i primijećen. Što naravno ne znači da Hrvatice i Hrvati na toj sceni nisu rado viđeni. Upravno suprotno, ali pod uvjetom da dolaze otamo gdje je Hrvaticama i Hrvatima mjesto, dakle iz Hrvatske
Otvori KEKS Pay
