Poznata crnogorska plemićka obitelj Njegoš i danas je uvažena u svojoj državi, ali i drugdje, primjerice u Francuskoj gdje se skrasila nakon odlaska iz domovine. Tome pridonosi i Nikola Petrović Njegoš, uspješan arhitekt, ali i borac za ekologiju, koji na tom polju djeluje konkretnim projektima. Jedan je takav EKOMED, kojim se razvija tehnologija pogona klasičnih motora na komprimirani zrak. Cilj ovog inovativnog, gotovo futurističkog projekta je dekarbonizacija, dakle borba sa štetnim plinovima u atmosferi. Sam Nikola Petrović Njegoš crnogorski je princ i aktualni poglavar dinastije Petrović-Njegoš te praunuk crnogorskog kralja Nikole I. Petrovića Njegoša. Rođen je i odrastao u Francuskoj, gdje je diplomirao arhitekturu. Danas djeluje između Francuske i Crne Gore te je poznat po zalaganju za ekologiju, kulturu, humanitarne projekte i promicanje crnogorske baštine putem Fondacije Petrović Njegoš, čiji je osnivač. Za Večernji list odgovorio je na pitanja o svojem projektu, obitelji, životu i odnosima s Crnom Gorom i Hrvatskom.
Možete li nam ukratko opisati princip na kojem radi motor? Vrlo je interesantno, svako toliko pojave se inovativna rješenja za konvencionalne motore.
Princip se sastoji u tome da se postojeći motori – benzinski, dizelski i električni – prilagode za rad na komprimirani zrak. To znači: nulta emisija CO₂ i bez baterija. Riječ je o međunarodnoj licenci koju su razvila dva startupa: talijanski GENIO i francuski Anthos Air Power. Princip je jednostavan: klipovi motora pokreću se uz pomoć komprimiranog zraka pod pritiskom od oko 300 kg. Prednosti su mu jednostavna, low-tech tehnologija, nulta emisija, nema baterija, punjenje je gotovo za pet minuta, potpuna je protupožarna sigurnost, jednostavnije je održavanje jer nema sagorijevanja. Ispuh je zrak temperature od minus 65 do minus 70 stupnjeva. U slučaju agregata to omogućava besplatnu klimatizaciju. Nedostaci su potreba za proizvodnjom komprimiranog zraka pod visokim tlakom, od 300 do 400 bara, veći prostor potreban za spremnike zraka kod automobila.
Čemu je motor namijenjen, plovilima, vozilima...?
Namijenjen je za brodove, vozila, agregate, kompresore, pumpe… Kada je riječ o vozilima, posebno je pogodan za dostavna vozila, gradski prijevoz i ono što se naziva "posljednja milja" u distribuciji. Također omogućuje skladištenje energije, na primjer kod vjetroelektrana ili solarnih panela, kroz izgradnju stanica za skladištenje koje se sastoje od kompresora, rezervoara komprimiranog zraka i agregata. Taj sustav se automatski pokreće kada prestane vjetar ili kada nema sunca.
Je li motor već negdje testiran, ako da, s kakvim rezultatima? Ima li već zainteresiranih za ovakvo rješenje?
Da, postoji više prototipova opremljenih ovim tipom motora koji funkcioniraju. Među njima su kamion Renault Master, nekoliko čamaca s izvanbrodskim motorima koji su prilagođeni ovom sustavu, odnosno retrofitu, kao i jedan čamac s električnim motorom kod kojeg je baterija zamijenjena agregatom koji radi na komprimirani zrak. Postoji i više prototipa agregata i kompresora. Nažalost, usprkos demonstracijama i prezentacijama, ljudima je teško povjerovati u ovo rješenje, jer djeluje previše jednostavno. Sva ulaganja danas su usmjerena k električnim motorima i vodiku. Komprimirani zrak ima lošu reputaciju nakon neuspjelog iskustva s projektom Tata. S druge strane, "mekša", jednostavnija rješenja ne privlače dovoljno pažnje tržišta i velikih kompanija.
Često zastupate Crnu Goru kao ekološku državu, a čini se po zadnjim potezima vlasti ona nekako i ide u tom smjeru. No, kada kažete 'ekološka država', na što točno mislite, samo na energetiku ili je za vas taj pojam puno širi?
Za mene je ekološka država prije svega sveobuhvatan odgovor, jedini koji može usporiti globalno zagrijavanje koje prijeti našoj biosferi. To nije revolucija, već tranzicija – ekološka i solidarna tranzicija, koja nam omogućuje da ponovno uspostavimo ravnotežu između naših stvarnih potreba i obnovljivih resursa kojima raspolažemo. I to na svim razinama društva. Ono što velike zemlje teško uspijevaju usvojiti, zbog svojih unutrašnjih konflikata – između javnog i privatnog interesa, socijalnih potreba i profita – male zemlje mogu lakše primijeniti kroz dobre prakse i postati mali laboratoriji te tranzicije koju nam klimatsko zagrijavanje nameće. Naravno, energija je prioritet, jer je ona jedan od najvažnijih uzroka zagrijavanja, ali ta tranzicija mora se primijeniti u više oblasti. Htjeli mi to ili ne, u budućnosti ćemo biti primorani usvojiti te dobre prakse. Sigurno je da će mediteranske zemlje biti na prvoj liniji zbog porasta nivoa mora, pa djeluje neodgovorno ne baviti se tim pitanjem već sada. Upravo ti razlozi opravdavaju moj angažman, koji ide protiv struje nekontroliranog turističkog razvoja kakav danas pogađa Crnu Goru, ali i, generalno, cijelu jadransku obalu.
Kada se o energetici govori, Crna Gora je dobila dva važna elektroenergetska pravca, što je čini faktorom i u tom smislu, a također ima i izuzetno velik broj sunčanih dana u godini zbog čega je zanimljiva u kontekstu solarne energije. Koje još prilike vidite za Crnu Goru u tom kontekstu?
To već samo po sebi nije malo! Ali najvažniji su kvaliteta i raznovrsnost njenih pejzaža, prirodni resursi, šume, pašnjaci, hidrološka mreža, kao i raznolikost kulturnog nasljeđa – jednom riječju, Švicarska na obali Mediterana. To su najbolji uvjeti za razvoj održivog turizma, kvalitetne organske poljoprivrede i odgovornog šumarstva. Ukratko, Crna Gora ima izuzetne uvjete za izgradnju ekološke države.
Spomenuli ste jednom kako bi Crna Gora mogla biti mali laboratorij za ekološku tranziciju, misleći na inovativne tehnologije. Ima li, međutim, interesa u Crnoj Gori za tako nešto? O kakvim bi se tehnologijama točno radilo?
Inovativne tehnologije u oblasti motorizacije, o kojima smo već govorili, dio su tog pristupa. Postoji još jedna tehnologija koju također pokušavamo razviti – riječ je o tretmanu otpada putem piroplinofikacije, uz primjenu laserske tehnologije. Ona omogućava formiranje manjih jedinica za preradu otpada, veličine oko četiri kontejnera, koje mogu obraditi 1 m³ otpada na sat i proizvesti između 600 kW/h i 1,5 MW/h energije. Kombiniranjem ovih dviju tehnologija predložili smo niz različitih primjena u Crnoj Gori, koje smo nazvali EKOMED. Prve studije mogućih primjena napravljene su s mojim izuzetnim kolegom i prijateljem, hrvatskim arhitektom Marijem Matulićem, kojeg sam upoznao u Parizu. On je predložio rješenja za tretman otpada na otocima i u priobalju, integracijom ovih postrojenja na barže za pomorski transport ili na trajekte.
Kako gledate na odnose Hrvatske i Crne Gore? S ove naše strane doimaju se vrlo promjenjivima, pa je tu slučaj broda Jadran, pa onda sporne točke iz rata 1991., jaka srpska komponenta kojoj nije stalo do normalizacije, na što Hrvatska odgovora zabranom ulaska nekim političarima?
Znate, nacionalizmi su odnijeli dovoljno žrtava između naše dvije zemlje, zato moramo gledati u budućnost, jer će nam solidarnost biti neophodna pred klimatskim katastrofama koje nas čekaju. Osobno, u vrijeme bombardiranja Dubrovnika, pozivao sam mlade Crnogorce da odbiju sudjelovati u tom sukobu koji nije imao nikakvog smisla. Zato se nadam da će Crna Gora uskoro biti u Europskoj uniji, da će ti sektaški nacionalizmi nestati i da će rane zacijeliti. Naš planet nije nogometni teren.
Kakvi su vaši odnosi s crnogorskim vlastima? Znamo da su vlasti prije odobrile neke privilegije vašoj obitelji, no razumiju li u dovoljnoj mjeri što želite i što radite za Crnu Goru?
To nije privilegij, već ispravljanje nepravde. Činjenica je da smo se moja savjetnica Tanja Spičanović i ja, tijekom šest godina nakon obnove nezavisnosti, borili za donošenje Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš. Želio sam da se službeno i demokratski potvrdi moralna i povijesna rehabilitacija naše obitelji te da nam se omogući korisna prisutnost u Crnoj Gori, osnivanjem Fondacije čiji su ciljevi: solidarnost, održivi razvoj i zaštita kulturne baštine.
Vaša obitelj ima turbulentnu povijest u kontekstu Jugoslavije i Crne Gore. Koliko o tome znate iz obitelji, kako se sve to doživljavalo, Crna Gora izgubila je neovisnost, Njegoševi doživjeli progon?
To je zaista bila strašna trauma, od koje su me moji roditelji uvijek nastojali zaštititi. Tek od našeg povratka u Crnu Goru, 1989. godine, počeo sam u potpunosti shvaćati tu situaciju. Moji roditelji imali su težak život. Razdvojili su se nekoliko godina nakon mog rođenja, moja majka je morala naporno raditi kako bi mi osigurala obrazovanje, a ja sam u posljednjim godinama njegova života bio uz svog oca Mihajla, koji je živio u siromaštvu. Ali najteže je bilo spoznati da je tijekom svih tih godina izgnanstva Crna Gora – jedina država na Balkanu koja je u vrijeme velikih imperija uspjela sačuvati svoju nezavisnost i slobodu – bila izbrisana s mapa i pretvorena u dvije banovine.
Te privilegije podrazumijevaju i mogućnost da zastupate Crnu Goru u afirmaciji tradicije, kulture i povijesti. Koristite li tu mogućnost, ako da, na koji način?
Prestanimo govoriti o privilegijima. Zar ne mislite da je normalno da, poslije svih tih godina izgnanstva jedne obitelji koja je toliko učinila za Crnu Goru – i nakon mog angažmana za mir, ljudska prava i nezavisnost – naša obitelj ima svoj status, a možda sutra i rezidenciju u zemlji? Nisam čekao ono što vi nazivate privilegijima da bih se angažirao za mir i ljudska prava. Još od 1989. godine radio sam na tome, kao i na osnivanju Bijenala suvremene umjetnosti na Cetinju, u teškim godinama embarga. Od tada smo, putem Fondacije, podržali i realizirali više od 250 projekata u područjima solidarnosti, ekologije i zaštite kulturne baštine.
Kako zapravo doživljavate svoje plemićko porijeklo? Imate li kontakte s drugim aristokratskim kućama? Znamo da su vas po prvom dolasku u Crnu Goru prepoznali upravo po prezimenu, koje u ovim krajevima zaista jest prepoznatljivo, je li tako i drugdje?
Zaista, sve do ceremonije povratka posmrtnih ostataka kralja Nikole, kraljice Milene i princeza Vjere i Ksenije živio sam vrlo jednostavno, kao i svaki drugi francuski građanin. Za mene su Crna Gora i povijest naše obitelji dugo bili poput zaboravljene i bolne legende. Od našeg povratka, pa sve do donošenja zakona 2011. godine, svoju ulogu doživljavao sam prije svega kao jednu vrstu aktivizma. Od tada sam u potpunosti postao svjestan što ime naše obitelji predstavlja u Crnoj Gori i u Europi. U početku sam imao zadovoljstvo upoznati više članova europskih kraljevskih porodica, od kojih su neki povezani i s našom obitelji. Nažalost, nisam imao dovoljno uvjeta da uzvratim pozive i održavam te odnose.
Po zanimanju ste arhitekt. Kada sam bio u Crnoj Gori prije nekoliko godina, stekao sam dojam jednog temeljitog nereda. Nažalost, i u Hrvatskoj taj nered počinje biti redovitiji nego red. Kakav dojam vi imate kada prolazite Crnom Gorom, pa i Hrvatskom? Inače se arhitektura uvijek jako cijenila u zemljama bivše Jugoslavije.
Za jednog arhitekta bolno je prolaziti cijelom jadranskom obalom, uz tek poneki izuzetak, svjedočimo betonizaciji tih predivnih pejzaža. Plaže su preplavljene ležaljkama i suncobranima, pijesak je umjetan, dolazi iz kamenoloma. Žrtvovati pejzaže i prirodu zarad turizma potpuni je apsurd, jer upravo su ti pejzaži ono što privlači naše posjetioce.
Što je s osobnim kontaktima s Hrvatskom, jeste li bili u doticaju s hrvatskim vlastima, imali neke projekte, ponude ili nešto slično? Kako ste dočekivani?
Imam veoma prijateljske odnose s vašim ambasadorom, Veselkom Grubišićem. Još od početka sukoba imao sam bliske, gotovo bratske kontakte s aktivistima za ljudska prava u Hrvatskoj, koji su mi ostali prijatelji, poput Zorana Pusića u Zagrebu i Srđu Jakšića u Dubrovniku. Često sam imao priliku da posjetim Hrvatsku. Prošle godine imao sam i zadovoljstvo sudjelovati na Unwasted Forumu i u Opatiji upoznati dvije organizatorice te izuzetne manifestacije, Dinu Dragiju i Kristinu Burju, kao i više aktera iz područja mode, ekologije i inovacija. Posljednji put bio sam u Zagrebu u ožujku 2025. godine, u povodu otvaranja izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu – MSU, posvećene Cetinjskom bijenalu, čiji sam osnivač. Kada je riječ o projektima, u Parizu sam upoznao kolegu arhitektu Marija Matulića. Kao što sam već spomenuo na početku, zajedno smo radili na više projekata i prijedloga u okviru projekta Ekomed, posebno u suradnji s gradom Zadrom. Moram reći da sam u Hrvatskoj uvijek bio veoma lijepo dočekan, bez obzira na tenzije koje su postojale između naše dvije zemlje. Nadam se da će se Crna Gora uskoro pridružiti Hrvatskoj u Europskoj uniji i da ćemo moći korisno surađivati na zaštiti ovog predivnog okruženja koje nam je povjereno i koje moramo ostaviti našoj djeci i unucima.
Otvori KEKS Pay
Dobro kaže, jugoslavenski nacionalizam nam nikad nije ništa dobro donio