Teško je braniti motive s kojima se Zoran Milanović sukobio s nekim dužnosnicama Europske komisije, jer je očito da želi zaštititi komunističke ubojice, ali je jednako teško biti na strani tih dužnosnica. U istupima oporbenih političara, pa i nekih političara iz Kukuriku koalicije, zatim u komentarima gotovo svih medija, kolumnista, analitičara... potpredsjednica EK Viviane Reding i njezina glasnogovornica Mina Andrejeva neporecivi su i nedodirljivi autoriteti kakva je cijelo vrijeme u posljednjih petnaestak godina bila i sama Europska unija.
Nastavlja se, dakle, isti odnos prema EU kao svetoj kravi, nastavljaju se isti strahovi i zahtjevi za pokoravanje Bruxellesu kakvi su bili u vrijeme dok je general Gotovina bio u bijegu, u vrijeme izdajničkog odricanja od 25.000 četvornih kilometara mora, ZERP-a, u vrijeme bjesomučne potrage za topničkim dnevnicima... Ono što govore Reding i Andrejeva nisu stajališta nekih tijela Europske unije nego nekih njezinih dužnosnica, pa su i premijer Milanović i ministar Orsat Miljenić, koji u pravu nisu ni u čemu drugome, u pravu kad im s tim argumentom uzvraćaju. Hrvatska je suverena država, ravnopravna članica Europske unije, pa za nju vrijede samo stajališta i odluke tijela EU kao što za ta tijela istu važnost moraju imati stajališta i odluke tijela hrvatske države. Doista je drsko i za Hrvatsku ponižavajuće kad Viviane Reding samovoljno i diktatorski određuje do kojega datuma iz Hrvatske ima stići odgovor o lexu Perković, kao što je drsko kad Andrejeva, jer odgovor nije navrijeme stigao, prijeti kaznama. I nepovoljna mišljenja što su ih o Hrvatskoj od 2000. naovamo izricali neki relativno nisko rangirani predstavnici EU u Zagrebu ili dužnosnici u Bruxellesu u ropskom hrvatskom mentalitetu odjekivali su kao smak svijeta.
Kad su Europi prodavane hrvatske banke i strateške državne tvrtke, kad su objavljivani podaci o tome koliko inozemni profiteri iz hrvatske iznose dobiti, kad se najavljivao pa onda poslije besramnog pritiska iz Europe “odjavljivao” porez za teleoperatere, kad god su, dakle, bili u pitanju materijalni interesi moćnika iz EU, baš nikome ni među političarima ni u medijima to pretvaranje Hrvatske u koloniju nije smetalo. Bahatost Viviane Reding i njezine glasnogovornice prema Hrvatskoj u slučaju europskog uhidbenog naloga hrani se upravo tom navikom da Hrvatska pred svakim u EU skida gaće, da se njome može igrati kao loptom a da to ona ponizno i mazohistički prihvaća i ne pruža nikakav otpor. Da je na takvu samovolju Milanović uzvratio kao suvereni predsjednik Vlade suverene države, zaslužio bi pljesak bez obzira na lex Perković kao povod. Ali on ne može bez ideologiziranja, pa će reći kako su Reding i HDZ iz iste političke opcije. Iz koje je to opcije on? Iz socijaldemokratske? Pa on uopće nije političar ni toga ni kojeg drugog svjetonazora, jer inače ne bi bio najžešći protivnik radnika među premijerima otkad je samostalne Hrvatske, ne bi svojom nesposobnošću, nemarom i neznanjem dopuštao katastrofalan rast nezaposlenosti i siromaštva, ne bi provodio “radikalnu privatizaciju funkcija” pa svoje prijatelje razmjestio na čelna mjesta u HNB-u, Croatia Airlinesu, Croatia osiguranju..., svoju ženu ubacio u Jovanovićev zdravstveni odgoj, zaštitio desetke dužnosnika Kukuriku koalicije koji su bili sudionici afera ili se našli u sukobu interesa, i tako dalje. Napokon, ako optužuje jednu opciju, vrlo je vjerojatno da u sukobu s tom opcijom u EU ima ili očekuje potporu svojih ljevičara. Ako misli da štiti interese Hrvatske, cijele države, onda štiti interese svih njezinih opcija, pa čemu ideologiziranje? Na žalost, Milanović se nije koraka maknuo od zatucane partizanštine, on još po svijetu traži i vidi “klasnoga neprijatelja”, on je na razini one političke isključivosti za koju su udbaši smicali emigrante po inozemstvu da bi ih on sada štitio. Ovo nije sukob EU-Hrvatska nego sukob njezinih bahatih dužnosnica i hrvatskog partizanskog komesara.