Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 22
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
INTERVJU

Lucija Šerbedžija: U obitelji nikad nisam bila pod protekcijom

'24 EXPRESS 06.04.2013., Zagreb - Lucija Serbedzija, glumica. Photo: Anto Magzan/PIXSELL'
Foto: 'Anto Magzan/PIXSELL'
1/4
22.04.2013.
u 08:52

Glumica koju gledamo u predstavi "Bergmanove žene" govori o svojim strahovima, slavnim roditeljima te odgoju djece, kćeri Anastazije i sina Sergeja.

Zagrebačka glumica Lucija Šerbedžija u novoj ZeKaeM-ovoj predstavi \"Bergmanove žene\" igra opernu divu Ingrid koja pri operaciji glasnica greškom ostaje bez glasa. Medicinsku sestru Liv koja se brine o njoj glumi Ksenija Marinković. Komad je inspiriran tjeskobnim filmskim remek-djelom Ingmara Bergmana \"Persona\", a na scenu zagrebačkog ZeKaeM-a postavio ga je francuski redatelj Jean-Claude Berutti.

- Probe prije premijere bile su intenzivne i podsjećale su na psihoterapiju pa smo Ksenija i ja u jednoj fazi priprema gotovo istodobno počele patiti od noćnih mora. Osjećala sam se bolno. U cijeloj predstavi ne progovorim više od jedne riječi, a suočavam se s vlastitim strahovima te zadiranjem u mračne kutove duše - rekla nam je 39-godišnja Lucija Šerbedžija.

Ne zna kako bi reagirala da nju zadesi slična sudbina kao Ingrid i time joj onemogući da radi posao koji voli, ali može se donekle poistovjetiti s likom koji glumi. Nažalost, bila je u bolnici zbog nesretnog slučaja. Prije sedam godina motorist ju je pregazio dok je hodala po pješačkom prijelazu.

Strahovala za svoj život

- Zadobila sam potres mozga i tijekom noći su mi operirali lakat. No nešto se zakompliciralo pa su morali sve ponoviti. Nije mi bio ugrožen život, ali mislila sam da mi liječnici nešto taje i da možda imam unutarnje krvarenje. Ta neizvjesnost hoću li preživjeti izjedala me - kaže Lucija.

Ne smatra se strašljivom, ali ima stvari kojih se užasava. Strah ju je bolesti i smrti, ali s osmijehom ističe kako je situacije iz trećerazrednih horora ne mogu uplašiti.

- Kad sam radila u Puli, živjela sam sama skoro godinu dana u mjestu Barbariga. Prvi susjed bio mi je udaljen 15 minuta hoda. Ondje su samo masline, more i veliki škorpioni koje sam stalno tamanila. Zimi je vjetar razvaljivao prozore, nestajalo je struje, ali ni mrak ni životinje nisu mi navlačili jezu – smije se Lucija.

Iako neko vrijeme nije glumila, u posljednje vrijeme sve je češće možemo vidjeti u predstavama i filmovima jer su joj u međuvremenu djeca porasla. S redateljem Filipom Gajićem ima kćer Anastaziju (2) i sina Sergeja (4).

A na pitanje hoće li mališani jednog dana krenuti njezinim stopama odgovara:

-Dijete sam glumca i mame balerine pa su mi mnogo puta postavljali pitanje je li to utjecalo na izbor moje profesije. Naravno da je. Isto kao što je slučaj s djecom iz odvjetničke ili liječničke obitelji, tako je i s onima iz umjetničke, logično da krenu stopama svojih roditelja. Tako ih se odgajalo. Koliko sam ja u djetinjstvu spavala na probama, snimanjima i putovala kombijem, toliko je i moj Sergej. Kad idem na neko snimanje, ako je dulje od dva dana, vodim i njega. Ne bi me čudilo da odabere profesiju iz mog miljea jer se pogotovo u kazalište lako zaljubiti.

Morala sam biti najbolja

Uskoro bi s bratom Danilom i ocem trebala početi snimati film \"Oslobođenje Skoplja\". Rade će ga režirati, a Danilo će mu pomagati. To im nije prvi put da sudjeluju u zajedničkom projektu. Iako ne želi govoriti o predstojećoj ulozi jer ju je iskustvo naučilo da ne priča o filmovima koji se još nisu počeli snimati, otkrila je kako je surađivati s obitelji na setu. Kaže da nema neke velike razlike u tome snima li s obitelji ili s članovima ekipe koju ne poznaje.

- Možda jedino u tome što nema zadrške i nesigurnosti koju glumci inače osjećaju dok se ne uvjere da su idealni za ulogu koju im je redatelj namijenio i da su stekli njegovo povjerenje. Svi glumci su krhka bića, koliko god djeluju samouvjereno i sigurno u sebe, a pogotovo na sceni. Recimo da tu toga možda nema jer misliš da te roditelji poznaju. Tako je i s ljudima s kojima stalno surađuješ. No nikad nisam osjećala protekciju. To sam naučila još kao klinka kad mi je mama predavala balet u školi. Najmanje sam smjela pitati i raditi gluposti. Morala sam biti najbolja, ali, eto, možda sam ja tako odgojena – kaže Lucija koja jednako voli glumiti u kazalištu kao i na filmu. Iako dodaje da ne može zanemariti financijsku stranu situacije. Zbog toga se svakom filmu puno više veseli nego kazališnoj ponudi.

- Od teatra se da samo pristojno živjeti – ističe Lucija.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije