U hrvatskoj pučkoj predodžbi u moderno doba kao i u kolektivnom sjećanju u suvremenoj Republici Hrvatskoj kralj Zvonimir, odnosno njegov lik, ponajprije je zapamćen po kletvi koju je umirućim dahom bacio na hrvatski narod: da nikad ne imao vlastitog vladara, nego zauvijek tuđinca (i da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili). Ta je popularna predodžba čestim nadograđivanjem tvrdila da se kletva odnosi na razdoblje od tisuću godina. Vjerojatno je jedino to da je kletva pritom služila kao moralno-poučno opravdanje „stoljetne nesreće Hrvata“. U najnovije doba kletva se i dalje opetuje, ali se uglavnom svodi na senzacionalno, mistično, a često praktično služi polarizaciji. No što doista kaže legenda o smrti i kletvi kralja Zvonimira i kako se nasljedovala kroz prošlost, a što je o tome utvrdila suvremena povijesna znanost?
Najstariji zapis cjelovite priče o smrti kralja Zvonimira, čini se, potječe iz hrvatskog prijevoda (odnosno redakcije) tzv. Ljetopisa popa Dukljanina, srednjovjekovne kronike točnijeg naziva Djela kraljeva Slavena, nastalom prije početka 16. stoljeća, kada je otkriven. U tom je prijevodu legenda nadodana originalnom tekstu, a povjesničari uglavnom drže da je riječ o najstarijem pisanom tragu legende. Prema njemu je na zamolbu pape i cara Zvonimir sazvao Hrvate kako bi im pročitao njihovo pismo poziva na križarski pohod za oslobođenjem Kristova groba. U petih crikvah u Kosovi Hrvati nisu htjeli saslušati kralja, nego su ga sasjekli, a kralj je na izdahu prokleo nevjerne Hrvate.
Legenda nije imala nikakve veze sa stvarnim kraljem Zvonimirom, niti povijesnim zbivanjima njegova doba, nego je ponajprije oblikovala lik kojem je Zvonimir poslužio kao pogodni predložak. Premda tome nema izravne potvrde, posve je sigurno da je Zvonimir život okončao nenasilnom smrću, a Papin se poziv u Prvi križarski pohod zbio šest godina nakon njegove smrti. No kraljeva tragična smrt i kletva opetovali su se u djelima kasnosrednjovjekovnog i ranonovovjekovnog povjesništva, a potom su nasljedovane u raznim političkim, pravnim i povijesnim raspravama u drugoj polovici 18. stoljeća. Te su rasprave presudno utjecale na stasanje moderne hrvatske nacije tijekom 19. stoljeća. Tada je lik Zvonimira postao jedno od središnjih mjesta nacionalnog identiteta, pri čemu je zauzeo proročku ulogu, kojom je netom rođenu naciju opominjao o lošim primjerima iz prošlosti i poticao na nacionalno zajedništvo i jedinstvo sazdano oko vlastite povijesne sudbine nasuprot prijetećim tuđincima. Ti su tuđinci u 19. stoljeću bili jasno prepoznatljivi u mađarskom građanskom nacionalnom pokretu, a s obzirom na državno-politički položaj Hrvatske u tadašnjoj državi i potrebu definiranja tog položaja, ne čudi da je lik kralja Zvonimira, uz niz drugih likova i događaja iz hrvatske prošlosti, postao popularan literarni i umjetnički predložak. Duh tadašnjeg poimanja lika kralja Zvonimira i njegove uloge za hrvatsku prošlost ponajbolje je opisao Ivan Kukuljević Sakcinski u pjesmi Ban Petar Svadčić u kojoj navodi Groznu kletvu kralja hrvatskoga: / Oj Hrvati prokleti od boga! / Nesloga vas vjekom neka kosi. / Svoje krvi kralja vam nebilo, / Kroz vjekove nek vas tudjin vlada. / Usred jala nek vam život strada. Do 1918. kraljev su lik oslikali Josip Franjo Mücke (1868.), Ferdinand Quiquerez (1878.), Celestin Medović (1907.), a romansirano su ga opjevali Dimitrija Demeter, August Šenoa, Silvije Strahimir Kranjčević, Eugen Kumičić te Vladimir Nazor. Uz to osobito su bile popularne i kazališne drame Jovana Subotića (1862.) i Franje Markovića (1877.). U doba općeg opismenjenja i rasta popularne kulture od druge polovice 19. stoljeća nadalje upravo se kroz ta djela posredovao lik kralja Zvonimira i „nesretnih Hrvata“ te je kao takav i ugrađen u kanon viđenja nacionalne povijesti.
Nakon gotovo polustoljetnog zatomljivanja javnog iskazivanja (nepoželjnih) nacionalnih osjećaja, u slobodnoj i suvremenoj Hrvatskoj kolektivno sjećanje o dobu „narodne dinastije“, dobu hrvatskih kraljeva, ponovno je dobilo na zamahu, pa je i lik kralja Zvonimira ponovno ušao u svakodnevnu popularnu misao. S obzirom na okolnosti u kojima se Hrvatska našla 90-ih godina 20. stoljeća, utjecanje prošlosti s ciljem stvaranja nacionalne kohezije, ne čudi. Pritom je lik kralja podjednako bio „živ“ kao i u 19. stoljeću. Njegovo ime nose mnogobrojna kulturna društva, u Kninu mu je 2009. postavljen kip (autor Aleksandar Guberina), a obnovljenu romansirano-poučnu predodžbu o liku podržava zabavna glazba: mjuzikl Kralj Zvonimir (2007.) ili Kletva kralja Zvonimira (Marko Perković Thompson, 2006.). U najnovije doba lik je prispodobljen i senzacionalizmu, koji u svojoj srži uvijek iznova reproducira spomen smrti i kletve. Tako se 2011. spominjalo otkriće groba kralja Zvonimira u crkvi sv. Bartula na Resniku, no ta su nagađanja znanstveno opovrgnuta.
Za razliku od legende koja se koncentrira na izazivanje podražaja, znanstvena istraživanja usmjerena su na spoznaju mogućih okolnosti koje su dovele do postanka legende. Štoviše, jasno su utvrđene okolnosti i glavni akteri nastanka legende. Uporaba lika kralja Zvonimira može se jasnije povezati s krajem 13. i početka 14. stoljeća odnosno dobom prevlasti knezova i banova Bribirskih u Kraljevini Hrvatskoj. Bribirskima i elitnoj društvenoj zajednici okupljenoj oko njih, kralj Zvonimir, percipiran u 14. stoljeću kao posljednji (relevantni) hrvatski kralj domaće krvi, postao je ideološko-identitetska osnova za utemeljenje političke i društvene prevlasti u Kraljevini Hrvatskoj. Upravo u kontekstu gubitka moći knezova Bribirskih, za snažnog nastupa kralja Ludovika I. Anžuvinca oko polovice 14. stoljeća te na osnovi tragične sudbine Mladena III. Bribirskog, razvila se legenda o kraljevoj smrti. Mladen je bio posljednji snažan takmac kraljevskoj vlasti u Kraljevini Hrvatskoj i kao takav otvoreni pobunjenik. Iznenada je preminuo u Trogiru od posljedica crne smrti (kuge) te je, čini se, upravo njegova sudbina povezana s tadašnjim ideološkim predloškom kralja Zvonimira i bila projicirana na taj lik. Za daljnjeg učvršćenja kraljevske vlasti u Hrvatskoj, lik Zvonimira ostao je ideološka osnova hrvatske elite, kojom je ona pokušala pred kraljem očuvati vlastita prava i položaj. Za elitu je uporaba Zvonimira odjekivala povijesnim pravom na Kraljevinu: elita kao izravni slijednik Zvonimira. Stoga je i znamenita Pacta conventa, nastavši kao obris ideološko-identitetskog programa te elite upravo u to doba, jedino smislena ako se iščitava kroz prizmu posjedovanja prava na kraljevinu u izravnom posljedičnom (bezvremenskom) slijedu nakon Zvonimirova kraljevanja. Premda se kralj Ludovik I. na takav program elite razvojem općih prilika nije obazirao, nije ga niti odbacio. Silom tih istih prilika program je tijekom druge polovice 14. stoljeća ugrađen u okupljanje cjelokupnoga hrvatskog plemstva kao političkog naroda. Taj je politički narod bio jasno povezan sa skupom karakterističnih prava na definiranom teritoriju, što je u danom situacijskom kontekstu bilo iskaz predmoderne hrvatske nacije. Tako je i lik Zvonimira postao nezaobilazno mjesto reproduciranja društveno-pravnog položaja kasnosrednjovjekovne političke zajednice, ali za razliku od bilo kojeg drugog vladara domaće krvi, i osnova kolektivnog sjećanja. Upravo su zato i plemići okupljeni 1527. u Cetingradu, vođeni diskursom predmodernih nacija, ustvrdili da se Hrvatska nakon smrti posljednjega svojeg kralja Zvonimira pridružila Svetoj kruni Ugarske. U tom kontekstu ni spomen lika kralja Zvonimira nije mogao izostati u djelima kasnosrednjovjekovne i ranonovovjekovne historiografije.
Lik kralja Zvonimira i legenda o njegovoj smrti trajno je reproducirana od srednjovjekovlja do danas, prolazeći razvojnu putanju od ideološke, političke, nacionalne pa sve do mistične i senzacionalističke uporabe. O kojoj god od njih da je riječ, postojanost legende i lika kralja Zvonimira do današnjice, jedan je od stupova hrvatskog povijesnog i nacionalnog identiteta.
Otvori KEKS Pay
