Višemjesečni prosvjedi u Srbiji koji polako, ali sigurno “prijete” uskoro zaokružiti i godinu dana, s ove distance pružaju lijepu priliku za nekoliko natuknica o revoluciji i njezinoj prirodi. Sama riječ “revolucija” obično priziva sliku razularene gomile s vilama i motikama, s jedne strane, i uplašene vladajuće elite, s druge strane, koja spašava goli život. Sve revolucije su, prema toj predodžbi, nasilne i po pravilu krvave.
No, znamo kako to nije uvijek slučaj. Razina nasilja nije u svim revolucijama uvijek ista. Dok neke mogu biti prilično mirne i nenasilne, druge doista mogu biti nasilne. Recimo, boljševička i francuska revolucija bile su izuzetno nasilne, dok su američka i baršunaste revolucije prošle s relativno malo nasilja. I srpska “oktobarska revolucija” 2000. također je prošla relativno mirno, ako izuzmemo paljenje skupštine. Treba skrenuti pažnju na još jednu uobičajenu sliku o revolucijama i političkim prevratima, onu o Kurti i Murti. Unatoč toj predstavi, revolucije nisu samo promjene koje bi se svodile na to tko drži ključeve od tamnice. Revolucije su obično nagli slom starog poretka i evolutivna uspostava novog poretka. Kada je Napoleon sebe okrunio za cara, on nije restaurirao “stari režim”, već je to bio korak ka postmonarhističkom poretku.