Ovo je civilizacija neprekidnog izvanrednog stanja. Ratovi, uzbune, ekonomske krize, proganjanje, terorizam, izbjeglice, oluje, uragani, ptičja gripa, svinjska gripa, ljudska gripa, korona gripa, stabilizacije, stezanja remena, privatizacije, nacionalizacije, krediti, švicarci, ovrhe, deložacije...
Izvanredno stanje nastane čak i kad predsjednik Republike makne nekoliko bista iz svog ureda. I to koga makne?! Bivšeg solunskog dobrovoljca i pouzdanika Karađorđevićevih – Stepinca. Bivšeg Titova generala – Tuđmana. Bivšeg Jugoslavenčinu – Strossmayera. Bivšeg bana koji je Crkvi oduzeo nadzor nad školama – Mažuranića. Bivšeg kralja za kojeg ni ne znamo da je bio – Tomislava. Pa Milanoviću treba zahvaliti što nas je oslobodio antihrvatskih elemenata. U vrtlogu izvanrednih stanja trebamo se zapitati znamo li uopće živjeti normalno i bismo li se potpuno pogubili izvan konteksta uzbune. Osjećam se kao onaj Zagorac u vicu kad veli da se otrijezni dva puta godišnje samo da vidi kako je to biti pijan. Sedam milijardi “pijanaca”, ovisnika o izvanrednoj situaciji što ne mogu zamisliti život bez imperativa koji se valjaju iz grandiozne produkcije straha. Bojimo se zato da bismo bili usredotočeni na fikciju opasnosti, na uvijek nove rizične skupine i neprijatelje u neprekidnim kolonama smrti. Od religijske dogme i prestravljenosti zbog konačnog suda, do svakodnevne egzistencije i grča zbog parcijalnog neuspjeha postali smo vrsta koja je hereditarno utamanjena pa ne uspijeva niti zna uživati u unikatnosti života.
On nam je postao teret, a mi njemu neprijatelji. Okrećemo se oko sebe, grozničavo tražimo sitne navještaje zlih namjera kroz paranoju koja biva okosnicom globalnog koncepta. Danas se sadistički trudimo prepoznati čovjeka s koronom, jučer smo tako razrogačeno tražili Srbina ili Židova, komunjaru ili narodnog neprijatelja, zakrvavljeni smo hvatali sve pernato i sve što leti, prizemno skrušeni puzali smo do oltara i šaltera banaka zbog reprogramacije grijeha i kredita. Postali smo minorna bića koja umru u trenutku začeća, a izvuku ih iz maternice, onako krvave i sluzave, da bi istom krvlju natopili pokretnu traku besmisla navodne povijesti. Možemo li pasti niže, možemo li nasjedati neprekidno na idiotskije fore i možemo li biti neinteligentniji? Mogu li unuci ustaša i partizana biti gluplji nego što jesu dok se i dalje jure po šumama i gorama vodeći izgubljene ratove svojih djedova. Ne, ne tražim niti mislim da je moguće pomiriti ih, ali je minimum inteligencije da se oni pomire s nekoliko činjenica; unuci ustaša s time da su im djedovi nepovratno zasrali situaciju koja se ničim ne može opravdati i da bi se zbog krvi duhova koje vuče njihova popudbina trebali odreći svega što su djedovi činili u narodno, pa time i u ime svoje nesretne unučadi.
VIDEO Ured predsjednika bez bisti
Unuci partizana mogu, doduše, smatrati da su im djedovi bili na pravoj strani, ali se isto tako moraju pomiriti s istinom poratnih osvetničkih iživljavanja i priznati ih kao neobranjivo mračne točke. Kada se pomire s tim činjenicama, unuci partizana i ustaša shvatit će, jadničci maloumni, da im je zajednički neprijatelj kapital. I dok prosipaju žuč i jad izmoždenih mozgova, jedino čemu pridonose jest paranoidna parodija budućnosti. Jurišamo prema bolnom kraju s maskama protiv zaraze na gubicama, kao da nas one mogu spasiti od pravih bolesti koje nam prijete. Svijet više nije ni lijepo ni sigurno mjesto. No njega ne ugrožavaju samo pandemije, ugrožava ga svaki novi napor koji se čini u ime naše sigurnosti. Ne tako davno bili smo opijeni kontinentima bez granica, a sada živimo između žilet-žica, sve duljih cijevi i sve kraćih mogućnosti izbora. Zato htjeli si to priznati ili ne, komunizam je jedini izlaz iz kaosa koji se spremamo nazvati raspletom. Prvu globalnu ideju povezanog svijeta dao je upravo komunistički koncept. Vulgariziran i osramoćen od boljševičkog despotizma, bio je lak plijen modificiranom kapitalizmu koji je komunistički internacionalizam, tu plemenitu ideju jedinstvenog i solidarnog svijeta, transformirao u globalizam, proklamirani univerzum slobode kretanja ljudi i ideja, a sadržajno koncept slobode kretanja isključivo kapitala u jurišanju na profit.
Sve ono što upravo kusamo u valovu natovarenom napojem epilog je kapitalističkog koncepta koji je svijet zarade zamislio kao ekskluzivni klub lišen najmanje pomisli na solidarnost. Zato su krize nužne, zato su neprijatelji stalni, zato su opasnosti sve veće, zato je rezolucija propadanja sve oštrija. Svijet je sada pred izborom totalitarno-fašističko-militantnog radikalizma, ako uporno nastavi ovim putem ili pred velikim zaokretom prema svijetu komunističke ideje solidarnosti i uravnoteženosti. I nemojte biti ograničeni i na ideju komunizma 21. stoljeća gledati iz perspektive četrdesetih godina prošlog stoljeća, nemojte je nipošto gledati ni kroz prizmu kineskog modela. Oslobodite svoje umove od predrasuda i krvoprolića i zamislite komunizam kao nešto čemu se još nismo ni približili kao zajedničkoj ideji brige za svijet, za čovjeka, a ne za narod, za solidarnost, a ne za profit, za zdravlje i znanje, a ne za vojsku i tajne službe, za demilitariziranu budućnost, a ne za marševe sablasnih uniformi koje će koronično pandemijski moriti svaki pokušaj da ostanete normalni.
gerovac se neumoljivo kreće ka svojoj idelanoj univezalnosti,neostaljinizmu