Ljudi u crvenom, oni koji spašavaju živote – slave 75. rođendan! Tričetvrt stoljeća spasioci Hrvatske gorske službe spašavanja su na terenu. U helikopteru, u šumi, u jami, u rijeci, na planini, na moru, u potresu, među ruševinama, u bespućima... Tamo gdje drugi ne mogu, ima tko može – HGSS. Operativci koji su tu za unesrećene, za one kojima je pomoć najpotrebnija, u velikim nesrećama i katastrofama, su i – volonteri. – Svaki živ čovjek do kojeg smo došli tijekom svih ovih desetljeća spašavanja unesrećenih živ je i došao do hitne medicinske pomoći. Mi smo odgovorni za sve što je izvan cesta, za sva mjesta koja su drugim službama nepristupačna, kamo ne mogu ni vatrogasci ni hitna medicinska pomoć ni policija – ponosni su gorski spasioci.
Njihov 75. rođendan proslavili smo na terenu, sa spasiocima stanice Zadar, koja pokriva jedno od najizazovnijih područja za spašavanje. Od stijena, jama, otoka, zaleđa, šuma, planina... – Ako nisi ispenjao najmanje tri smjera u Anića kuku, a to je najviša stijena u jednom komadu u Hrvatskoj (vertikale su i 400 metara), nisi mogao u stanicu... Tako su se članovi birali krajem šezdesetih. Moj svekar Milisav Mijailović bio je prvi pročelnik vodiča u Zadru, prvi GSS-ovci bili su članovi Planinarskog društva Paklenica, bili su tu legende Dragoljub Begović Đige, Ive Lukić, spasioci Kondor, Bevanda... Dakle, morao si biti faca! – kaže Jana Mijailović.
I Jana Mijailović iz zadarske stanice HGSS-a je – faca. Prva je Hrvatica koja se popela na Mount McKinley (6194 m), najviši planinski vrh u Sjevernoj Americi, a sudjelovala je u usponu na krov svijeta. Popela se 2007. i na Cho Oyu (8201 m), prvu žensku himalajsku ekspediciju ikada, a bila je i u ženskoj himalajskoj ekspediciji uspona na Mount Everest (8850 m), kada su četiri Hrvatice otišle do vrha. Tada ju je zatrpala i snježna lavina na Himalaji, alpinistice su imale sreće kada se serak, snježni blok, visok nekoliko stotina metara s tisućama tona leda odlomio te krenuo rušiti prema njima. Tada je, 2009. godine, to opisala kako ih je "tek malo zameo snijeg". – To su ekstremne visine, ekstremni uvjeti... Ako vas, tu u Zadru, malo boli zub ili imate malu virozu, tamo na 5000 metara u baznom kampu to je stotinu puta jača bol. Ekspedicija na Cho Oyu trajala je 52, a na Mount Everest 72 dana. Trebalo je hodati "samo" sedam dana od malog aerodroma Lukla podno Himalaje da bi se došlo do kampa. I onda, svaki dan, kreće se u logor, koji je na većoj visini. Penjale smo se svaki dan sve više pa se vraćale u bazu na odmor. Jer, gore iznad 5300 metara tijelo ne možeš odmoriti, ono gotovo samo sebe "jede" na tim visinama. I konačno, nakon silnih dana uspona i spuštanja, penjanja sve više i više, prema vrhu se krenulo oko tri sata ujutro. Planirali smo ići po zaleđenom, po noći, da izbjegnemo dan, jer danju su česte mećave, jaki vjetrovi. Idealno se na krov svijeta popeti oko 10 ili 11 sati... I tek tada je odrađeno pola posla, tek se treba vratiti dolje. Već si itekako umoran, a silazak traje... – prisjeća se Jana Mijailović.
Filip Bach, dopročelnik stanice Zadar, speleolog koji je spašavao unesrećene i po 20 sati u jamama u zadarskom zaleđu, nastavlja: – Sjetimo li se tih prvih dana, početaka GSS-a, priča je bila potpuno drukčija. Nije bilo kao danas Centra 112. Dakako, nije bilo ni mobitela ni telefona. Kad bi tko stradao u planini, javljalo se usmeno... "Pozovi ovog, idi po onog." Nije bilo ni automobila, pa se u akcije spašavanja išlo autobusom ili autostopom, recimo iz Zadra do Paklenice. Svatko bi skupio opremu koju je imao, bilo planinarsku, speleološku ili skijašku, pa krenuo. U to su se doba okupljali u hotelu Rajna, kod Marina Marasovića, a danas se spasioce na odmoru često može sresti u konobi Kod Dinka, Marasovićeva brata.
Koliko je Nacionalni park Paklenica zahtjevan za spašavanje? Mjesto je to gdje strmi Velebit uranja u more. – Svakako se među spasiocima na Paklenicu gleda kao na najzahtjevniji teren, a naši su speleospasioci itekako cijenjeni u Europi. Naši su išli spašavati i u velike akcije u Turskoj i Njemačkoj. Imaju u tim zemljama vrhunsku opremu, helikoptere, kamione, ali nemaju speleologe koji znaju – što treba učiniti.
Kako postati HGSS-ovac? Koja je procedura? Jeste li i vi ispenjali smjerove na najzahtjevnijoj stijeni u zemlji? – Neke smjerove smo prošli – smiju se spasioci pa nastavljaju: – Proces školovanja sličan je kao i na počecima... Prvo, da bi netko uopće ušao u konkurenciju, trebaju ga predložiti najmanje dva gorska spasioca. To je prvi korak. Zatim promatranje, koje traje šest mjeseci. Nekad su bila dva osnovna tečaja, tečaj ljetnih tehnika spašavanja i tečaj zimskih tehnika spašavanja, a sada su tu i tečaj speleologije, tečaj prve pomoći... Tek kada kandidat, a morate znati kako smo mi nacionalna, dobrovoljna, stručna, humanitarna i nestranačka udruga, završi te tečajeve, tek tada ima uvjete za polaganje ispita za gorskog spasioca.
VEZANI ČLANCI:
Koliko, ukupno, traje obuka? – Minimalno dvije godine... Cilj je da budući gorski spasioci ne dolaze "s ceste", odnosno bez ikakvog znanja. Redom su to iskusni planinari, alpinisti, članovi speleoloških sekcija, odnosno oni koji već dobro poznaju osnove kretanja na planini. Mi budućeg spasioca nadograđujemo onime što je potrebno za rad u službi. I tek tada, nakon polaganja ispita, kreću specijalizacije.
Koja su sve specijalizacije u gorskoj službi? – Helikopterski spasioci, vodiči potraga, vodiči potražnog psa, spasioci na brzim vodama, oni koji proširuju prolaze u speleoobjektima, oni koji pregledavaju opremu, piloti bespilotnih letjelica... Dakako, treba znati da ništa od toga nije plaćeno...
Ljudi često zaborave na to da ste vi – zaista volonteri. – Koliko god vi pisali, mi pričali, mnogi ljudi još uvijek ne znaju da mi volontiramo, da za akcije spašavanja ne dobijemo, kao gorski spasioci, nijednu kunu, nijedan euro. To čak nije ni naš posao, mi svi imamo svoja privatna zanimanja, plaće od kojih živimo – govore Zadrani u crvenom.
Što rade gorski spasioci u Zadru kad ne spašavaju? – Profesor sam šumarskih predmeta. Pedologije, dendrologije, fitocenologije... Kad smo na terenu, noći u šumi zabavljam spasioce tako što im svako stablo predstavljam na latinskom jeziku – smije se Filip Bach pa nastavlja: – Pročelnik stanice Ljubo profesor je geografije i filozofije. Cane je pravnik. Milan je pilot kanadera u Zemuniku, Miki je poštar u zadarskom zaleđu, Dora je socijalna radnica, Silvija, koja ima potražnog psa labradora Bonga, bivša je novinarka, Frane je rendžer u Nacionalnom parku Paklenica, a njegov je potražni pas graničarski škotski ovčar Moro. Tamo mi primamo plaću... – govori Bach.
Sjete se u stanici Zadar i anegdote sa spašavanja. – Gospođa je ostala zarobljena na Paklenici, krenula je prema Jurlinama, ali se više nije mogla vratiti jer se zbog obilne kiše potok digao. Zvala je pomoć, mi smo stigli, pomogli joj da se vrati, da izbjegne hladan potok i bujice, koje su itekako opasne jer čovjeka mogu brzo odnijeti, zabiti u kakvu stijenu... a kad smo je spasili, rekla nam je: "Tko vam je kriv! Niste htjeli ići u školu, pa sad spašavajte!" A spašavali su je pilot, profesor, odvjetnik, liječnik...
Pretprošlo ljeto pisali su o tome mediji, pomogli ste i pri porodu u Nacionalnom parku Paklenica? – Točno, strankinja je rodila u toiletu u objektu Lugarnica u Nacionalnom parku Paklenica. Pomogle su dvije liječnice, a dežurni su spasioci uspjeli nju i dijete dovesti dolje. Izgubila je dosta krvi i dobro je da su liječnici bili u blizini. I ona i dijete su do bolnice stigli živi i zdravi.
Kada se pojavila potreba za gorskim spasiocima? – U trenutku kada su ljudi krenuli u prirodu, kada više nisu samo išli zbog lova ili čuvati ovce na pašnjake, već kada su krenuli proučavati biologiju, kako kreće razvoj znanosti, ljudi sve više odlaze u prirodu, a među ostalim događaju se i nesreće. Konkretno, GSS je osnovan u zagrebačkoj Masarykovoj 1 dana 24. veljače 1950., a povod su bile dvije teške nesreće hrvatskih alpinista. Prva je bila 1948. na planini Čvrsnica, kada je sa stijene pao zagrebački alpinist, koji je spašen, a zatim i 1949. godine, kada je na Durmitoru u Crnoj Gori smrtno stradao instruktor Josip Komen... I tako je počelo, cijela priča kreće iz centara gdje je trebala pomoć, prvi su planinari bili na Kleku, gdje je kolijevka alpinizma, ali mnogi su dolazili u Paklenicu. Bilo je sve više penjača pa je trebalo puno pomagača. Krenule su se otvarati stanice, nakon Zagreba, Ogulin, Split, Rijeka, dolazi i Zadar. Danas je 25 stanica HGSS-a u zemlji.
Kako vam je spašavati unesrećene u helikopterskim akcijama? One izgledaju prilično spektakularno. – Prilično su bučne, ali tehnike spašavanja iste su kao i na zemlji. Helikopter je idealan jer ubrzava vrijeme – govori Jana Mijailović pa nastavlja: – Bučno je pa komunikacija mora biti vrlo jasna, bez puno kompliciranja. Najidealnije je ako se naši prijatelji, vojni piloti, mogu spustiti blizu unesrećenog. To je najbolje za sve, za helikoptersku posadu, zemaljsku posadu, ali i unesrećene. Znali smo se spustiti na livade u kanjonu Zrmanje, spuštali smo se i na Vaganski vrh visine 1757 metara, koji je najviši vrh Velebita, znali su sletjeti i na Vlaški grad, stjenovit vrh iznad Male Paklenice. Važno je da je dovoljno širok i siguran prostor na koji se možemo spustiti. Komplikacije počinju ako se pilot ne može spustiti blizu unesrećenog, onda se zakačimo na kuku i spuštamo na sajli. Tu vidimo kako treba pomoći unesrećenom, stavljamo ga u nosila ili pakiramo u neku vrstu pojasa, ovisno o ozljedi, i dižemo ga sajlom u helikopter. To je puno opasnije jer pilot mora helikopter držati u zraku na jednome mjestu, a nesreće se često događaju po kiši, po buri, pa je još opasnije. Nama je itekako drago kad u akciji imamo podršku helikoptera Hrvatske vojske, jer to znači da će se i naši ljudi manje izmoriti, a unesrećeni brže stići do bolnice.
Koliko se često koriste helikopteri u akcijama? – HGSS još uvijek nema svoje helikoptere, a koriste se kada je takva procjena. Kada bismo gledali prosjek spašavanja, ne koriste se toliko često koliko bi nam trebalo... Godinama je cilj HGSS-a osigurati helikoptere i njihovo financiranje, ali još uvijek se na tome radi. Gorske službe spašavanja Italije, Njemačke, Švicarske, Slovenije... imaju svoje helikoptere pa se nadamo da će doći red i na našu službu. Potreba postoji, no riječ je, dakako, o velikom novcu.
Na vašem, zadarskom području, česta su spašavanja i u – jamama. To su, pretpostavljamo, najzahtjevnije operacije? – Akcije speleološkog spašavanja najzahtjevniji su i najkompliciraniji način spašavanja. Na našem području dvije su velike speleolokacije. Poznat je Crnopac, brdo iznad Gračaca, s istoimenim jamskim sustavom koji je dugačak više od 55 kilometara, ispod planina je svojevrsni "švicarski sir" i taj dio krškog područja itekako je zahtjevan za spašavanje. Uostalom, kada se kopao tunel Sveti Rok, otvoreno je nekoliko kaverni, odnosno krških šupljina. I u tim su jamama često speleolozi koji ih mapiraju, crtaju, istražuju... Dvije nesreće dogodile su se upravo u jami Kita Gaćešina. Speleoakcije su vrlo kompleksne jer se do unesrećenog ne može tek – došetati. Treba se prvo spustiti užetom, cijelu jamu postaviti užetima, fiksirati ih u stijene te se spuštati stotinama metara. I tu nije ravno, malo se penjete, pa idete gore, pa dolje, pa se spuštate, sve je mokro, sklisko, mračno, hladno, pada kamenje... U prvom nesretnom slučaju speleolog je pao u hipoglikemiju, a u drugom slučaju pukla je pločica na koju je bilo zavezano uže.
VEZANI ČLANCI:
Koji su koraci spašavanja na speleoakcijama? Što se radi prvo? – Prva ekipa ide zbrinuti unesrećenog, radi mu "bivak", svojevrsni šator, priručni smještaj u kojem će ga održati na životu. Zatim se priprema cijela linija kojom će se unesrećeni izvlačiti. Jer, kad izvlačenje krene, nema stajanja, on mora ići sve do vrha, ne smije se smrznuti. U takvim akcijama sudjeluje i do 140 ljudi. Dio je u jami, dio je vani, neki su logistika, drugi se izmjenjuju. Akcije znaju trajati i tri-četiri dana – govore speleolozi HGSS-a iz Zadra.
Filip Bach nastavlja priču: – Više od 20 sati bio sam u jami kada smo bili u ovoj akciji u kojoj je speleologu pukla pločica. Bio sam u prvoj ekipi, sudjelovao u nošenju unesrećenog van. Bio je na dubini od 300 metara, ali bilo je tu itekako hodanja... I tako, gotovo cijeli dan u jami, bez spavanja, tek nešto malo hrane da i meni ne pozli – govori Bach.
Ima li šale u takvim teškim situacijama? – Mi smo profesionalci, iako smo volonteri. Radimo sve što je u našoj moći da medicinski zbrinemo unesrećenu osobu. A kad treba, dižemo i moral. Znamo reći: "Nije sve tako crno, stigli smo, za čas smo vani." Znamo se i šaliti... Teško zna biti i u situacijama kada nismo u jami, recimo kad usred noći, nakon hodanja od pet ili šest sati, pronađemo stradalu osobu, a onda je po snijegu, na Velebitu, nosimo na rukama natrag do civilizacije. U pravilu je, ponavljamo, loše vrijeme, a mi to zovemo "HGSS vrijeme", kad je kiša, nevrijeme, vjetar... No cilj je kako god unesrećenog dovesti živog do pomoći i dakako paziti da mu još ne pogoršamo stanje.
Ima li emocija među spasiocima u akcijama? – Uglavnom spašavamo odrasle ljude koji su se svjesno doveli u situaciju iz koje se sami nisu mogli izvući. Neki su, istina, stradali i nesvjesno, ti idu i bauljaju... no u pravilu je riječ o odraslim ljudima. I nadamo se da su iz svog primjera nešto i naučili. Tužno je, a takvih akcija ima puno, kada smo u potrazi za dementnim starcima, koji ne znaju gdje su, često ni tko su... A takvih potraga itekako ima, pogotovo na otocima ili u zaleđu, gdje su sela posve prazna, a oni jedni od rijetkih preostalih stanovnika.
Spašavate li i Čehe u japankama? – Dvadeset sam godina u HGSS-u i nikad nisam vidjela nikoga u japankama! To je fama koja ne drži vodu. Nikad nikoga nismo spašavali zbog loše obuće. Spašavali smo zbog dehidracije, nepripremljenosti, jer su ostali bez rasvjete, pali pa slomili nogu, ruku... Kad ljude u šumi ili nepristupačnom terenu uhvati mrak, a nemaju vode, tada je vrlo često – "game over". Zovu 112.
Što još pamtite iz spašavanja? – Evo priče u koju mi malo tko vjeruje, ali je istinita. Zovem se Jana, a u torbi sam nosila 20 litara vode Jana osobama koje su ostale bez vode u Tomićima, koja je svojevrsna crna točka planinarskih staza. Vani je bilo 40 Celzijevih stupnjeva, vrućina, i ja prema unesrećenima. Došla sam do mjesta na kojem su trebali biti, vidim da je riječ o kćeri i ocu. I shvatim da to nisu ljudi koji su zvali, da su oni niže, ali i da ovima treba pomoći. Rekli su da se otac zove Jan, kći Jana, a majka, koja je doma, također je Jana. I ja Jana, koja ima 20 litara Jane u ruksaku! – smije se Jana.
Kako izgledaju spašavanja na otocima? – Na Dugom otoku spašavali smo avanturiste koji su kajakom ušli u morsku špilju, ali nisu iz nje mogli izaći zbog previsokih valova i juga. Valovi su nabijali u špilju te su ondje ostali zatvoreni. Vojnik, član HGSS-a Zadar, kroz pukotinu na vrhu špilje spustio im je konop i tako ih je, iz potopljene špilje, uspio izvući. Ima svakakvih situacija u kojima se od nas očekuje da pronađemo, brzo i uspješno, i rješenje.
Ima li situacija u kojima dođete prekasno? – Nažalost ima. To je najgori scenarij. Kažemo, svih ovih godina svaku osobu koja je bila živa kad smo došli uspjeli smo dovesti do civilizacije i pomogli smo je spustiti a da je nismo izgubili – govori Bach pa nastavlja: – Spašavao sam ženu koja je imala težak srčani udar. Četvorica smo je pokušavala oživjeti, i to sve pred očima njezine obitelji. Ali nismo uspjeli... Kasnije su nam liječnici rekli da je infarkt bio toliko jak da joj oni ne bi mogli pomoći ni da je bila na operacijskom stolu u bolnici. To su za spasioce najteži trenuci. Događalo se i da su penjači, a bila je riječ o dva vojnika, pali te da je jedan preživio jer je – pao na drugoga, koji je stradao.
U kakvim su sve opasnostima spasioci? – Nije samo u pitanju fizička opasnost, u smislu da i mi možemo pasti i ozlijediti se, da nas može pogoditi grom kad se po nevremenu spuštamo na sajli, već i da se od onoga koga spašavamo možemo i zaraziti. Spašavali smo jednog Talijana koji je glavom udario u stijenu, sve je bilo puno krvi, on je ostao u komi, a tek smo kasnije doznali da je imao AIDS, hepatitis A, hepatitis B i hepatitis C. I mi smo, spasioci, bili krvavi, ali to nismo znali. Srećom, nitko od nas nije se zarazio, ali itekako je mogao...
O čemu prvo razmišljate kad krećete u akciju? – Prvo na to da trebamo paziti na kolege, zatim na sami sebe, a tek onda na – unesrećenog. Jer, ako mi stradamo, onda ni njemu nećemo moći pomoći. Kad sam se kao prva Hrvatica penjala na Aljasci na Mount McKinley, tamošnji su mi spasioci rekli: "O. K., vi idete na vrh. Ako vam se nešto dogodi, mi ćemo vas doći spašavati, ako to ne ugrožava naše spasioce." Tako je i kod nas. Mi ćemo napraviti sve, stalno pomažemo ljudima, ali oni moraju znati da svojim nepromišljenostima i nas dovode u opasnost. I na nas utječe je li 40 Celzijevih stupnjeva ili 10 stupnjeva ispod nule, i mi smo od krvi i mesa – govori Jana Mijailović.
Odlazite li u akcije i zbog onih koji nisu unesrećeni? – Znali smo pomagati u naseljima po Velebitu kada bi tko u zapuštenim, teško dostupnim mjestima naprosto preminuo prirodnom smrću. No trebalo je tijelo pokojnika dovesti po nepristupačnom terenu do civilizacije. Znaju nas zvati i jer se krava otelila pa nosimo kravu koja zbog teškog okota ne može sama na noge... Često smo kod ljudi koji žive sami kad napada snijeg, na nedostupnim mjestima, pa tek – bakici nacijepamo drva. Stižemo i na skijama, nikakav problem.
Gdje se, u ovih 75 godina, HGSS najviše iskazao? – U Petrinji. Ponosni smo kad sudjelujemo u velikim akcijama, a potres u Petrinji dokazao nam je koliko smo dobri, kako se brzo možemo organizirati, i to članovi iz cijele zemlje. Vjerojatno u Hrvatskoj nema gorskog spasioca koji u tim teškim danima katastrofe nije bio na krovu kuća u Majskim Poljanama, Petrinji, Glini, Sisku... Da nije pomagao. Ali, ne ponovilo se.
Što dalje? – Kad telefon zazvoni, krećemo u novu akciju. Spremni smo...
>>Pitali smo umjetnu inteligenciju koji bi narodi mogli nestati u sljedećih 100 godina, odgovor bi vas mogao zabrinuti>>
Otvori KEKS Pay
Nevjerojatne izjave od one nezahvalne osobe. Umjesto da im bude zahvalna ona ih pokusa ponizavati. Sramota za tu osobu. Vi hrabri i vrjedni Spasioci svaka vam cast. Sve najbpolje i jako malo akcija.