Do pretprošlog petka bio sam čvrsto uvjeren da ništa više ne može unijeti bar malo veselja u ovaj turoban svijet. A onda je pao snijeg. Bjelina je kristalnom, a opet prisnom i toplom tišinom prekrila stvarno i simbolično sve crnilo, sve blato i ružnoću i na tren je opet stigla radost. Od ranog prijepodneva, kada sam počeo dobivati snimke presretnih kućnih ljubimaca i njihovih vlasnika kako se razigrano utrkuju s pahuljama po nasipu, pa sve do navečer, kada su škole završile i kada su me dječji glasovi podsjetili na moje djetinjstvo, vrijeme kada su "još postojala godišnja doba" i kada snijeg zimi nije bio sam vrag vražji.