Cijeli sam se život pitao jesam li uopće postojao. Ali jesam. I ljudi su to počeli primjećivati. Tekst koji izgovara Joker utjelovljen u Joaquinu Phoenixu u novom filmu Todda Philipsa kao da je glas iz duše ljudi današnjeg svijeta, nevidljive i sve bjesnije mase koja, nesvjesna snage i značaja, čeka ili unutrašnji glas ili vanjskog velikog vođu da je povede u obračun sa sociopatološkim demonima, nakupljenim u najiritantnijim kutovima poricanja.
Biti istovremeno nitko i sve, grčevito naceren obraz i beskonačno nesretna duša, raskorak između onoga što bi želio i poslušnosti na koju mora pristajati znači biti moderan čovjek. Zato je Jokerovo lice autoportret čovječanstva koje hendikep individualnog postojanja pronalazi u obezličenoj masovnoj obrazini. Pitanje je tko će prvi dograbiti ovaj razarajući potencijal i upregnuti ga u svoje mračne kočije kaosa i srama. Joker je istovremeno i tragedija i strava, on naizgled dovodi stvari na svoje mjesto, a realno producira kaos, on nije pokretač radnje niti to želi biti, on jest samo srce radnje koja to ne zna biti. On je, nažalost, put, istina i život vremena koje legitimira pomazanika tek kad se ovaj aktivira na društvenim mrežama. Zato je danas sve istovremeno i logično i apsurdno, tragično i smiješno, okruglo i ravno. Svijet je u iščekivanju, Hrvatska u tom svijetu ne pronalazi ni intelektualnu, ni stratešku ni golu fizičku autonomiju iz koje bi crpila snagu oduprijeti se vlastitim Jokerima i njihovim sljedbenicima pa smo nacionalno nakazno cerekanje sveli na skaredni naci-imperativ zbog čega nam je jedini i ekskluzivni sadržaj svih naših politika postala prošlost.
Ni minute se ne bavimo onime što bi nas moglo zateći za 30 godina, nego sve potencijale trošimo na ono što se događalo prije sedam desetljeća. Mi smo živi mrtvaci političkih euharistija, ispuzali iz masovnih grobnica pod barjacima smrti i u ritmu budnica u koje, zbog nedostatka vedrijih tonova, aranžerski prilagođavamo pogrebne marševe. Ne razumijevajući poziciju svojih života, kontinuirano se čudimo pomanjkanju intelektualne supstancije i s naših naizgled superironih intelektualnih pozicija isijavamo jednostavnu budalaštinu u sudaru sa stvarnošću. I postavljamo sijaset pretencioznih pitanja.
Recimo, zašto najžešći Hrvati najviše vole srpski turbofolk. Pa upravo zato što turbofolk nije nacionalna konvencija nego internacionalna nužnost i jer naš politički establišment nije ništa drugo nego skup provincijskih pevaljki. Od toga što i kako nose, kako se ponašaju i što izgovaraju pa sve do ubiranja tantijema od gaža i nastupa po pozornicama po zabiti četvrt stoljeća mi sudjelujemo u turbofolk openair festivalu. Možda vam nije jasno kako je taj umjetničko-kulturološko-filozofski pravac prošao kraj nedvojbenih rokera kakvi su, recimo, prvaci naših stranačkih i državnih vlasti, ali bi li bilo što drugačije da s istom pobožnošću gledamo kako u Banske dvore ili u sjedište HDZ-a, umjesto ovih koje danas gledamo, ulaze Keba, Kemiš, Rođa, Jami, Šeki, Cica, Mica, Extra Nena, Sandra Afrika, Jašar, Šaban, Šemca, Zorica, Ceca i, naravno, Džej, dakle kako oni ulaze na nacionalno vijeće, glavni odbor ili predsjedništvo, na uži kabinet i širi užas. Za sam HDZ, ali i sve ostale stranke, ne vidim ništa sporno da ta samotepajuća narodnjačka posijela mogu ponijeti iz mnogih razloga i praktično prikladno ime „Franjo Tuđman i Slatki greh“ jer, što nije dozvoljeno drugima, u strankama se može. Uz to, time se naglašava kontinuitet tradicije i potvrđuje autentičnost titule i djela.
No dobro, turbofolk nije glazba, to je svjetonazor i život lakih nota, lažno velikih emocija i brze zarade na suzi i znoju patetikom omamljene svjetine koja će dozvoliti da joj se izvuče zadnja para iz džepa samo ako to čine jarani. U društvenim procesima to su smrdljivo lažljivi nacionalisti, na društvenim mrežama to su idioti-inkvizitori koji se uvijek navuku na naslov teksta što ga nisu ni pročitali, a da su ga pročitali, ne bi ga razumjeli. U religiji to su oni koji čitaju katolički vodič za seks sve se nadajući da ima i točne upute kako se odnositi prema djeci u tim eksplicitnim situacijama, posebno dječacima koji su kroz protekla desetljeća pomno bili „blagoslovljeni“ intimnom pažnjom dušobrižnika i penetracijskih pastira što su svaku zgodu koristili da ih „pričeste“, dok istovremeno, inateći se nedoraslo, u inat drugim religijama viču “ne bu nas niko jebal”.
U politici to su tipovi poput šefa HSLS-a za kojeg nitko ne zna koga predstavlja i kojeg su svi zaboravili da je u bilo kakvoj koaliciji ili da uopće postoji, sve dok sam ne zatrabunja uvjet da će napustiti koaliciju, a kao da bi i to netko primijetio, pa se nakon toga vrati olakšano, kao iz poljskog zahoda, u udobnost političkog brloga beznačajnosti. U korporativnim prijetnjama to su infantilni komesari-egzekutori koji višak ljudi pronalaze i u najmanjem višku iskazane ljudskosti pa se slavi kapital kad ništa drugo ni nema svoju svrhu. A iznad svih njih, iznad svih nas nadvilo se Jokerovo lice, klaun bez ičeg za nasmijati, osim gorke istine da natruhe naše komičnosti ležerno počivaju u tragediji našeg ishoda.
