Zimus su se na njivama zaoravale kupusnjače koje poljoprivrednici pokraj uvoznih nisu uspijevali prodati, proljetos su se građani zvali u samoberbu jagoda i trešanja kako tone tog voća, u nedostatku berača, ne bi slično završile, a sad imamo i problem sa šljivama. Lani smo uvezli poljoprivredno-prehrambenih proizvoda vrijednih gotovo 7 milijardi eura, od kojih nas je samo uvezeno voće koštalo 445,8 milijuna eura. No šljive hrvatskih proizvođača, kojih nam inače kronično nedostaje, trenutačno ostaju na stablu.
Previše ih je, kažu otkupljivači koji su zavrnuli pipu – iako pokraj mizerne domaće proizvodnje voća s kojim ne pokrivamo ni 50 posto potreba teško da ičega možemo imati viška. Ili možemo – kad uz bok domaćim šljivama, makar i iste sorte, parira jeftina “čačanska ljepotica” iz Srbije. Računica je jasna, uvozna šljiva trenutačno košta upola manje od domaće kakva bi u nas završila u rakiji, niti 30 centa, pa preskupu, nekonkurentnu, ali i nezaštićenu domaću proizvodnju i ove godine čeka minus. Hrvatski poljoprivrednici, naime, nisu lijeni, ali premalo ulažu u stojeve i navodnjavanje. Krediti su skupi, kamate visoke, a oni ionako već prezaduženi i kreditno nesposobni. Premalo, reći će stručnjaci, i inoviraju, ne prate trendove i nove sorte, prestari su i neskloni daljnjem učenju, zemljišta su mala i previše isparcelirana.
Jolanda, manje žderati.