Dolazite pred kiosk i od prodavača tražite da vam da kutiju cigareta, u ruci ste već pripremili novac kojim ćete mu platiti. „Vašu osobnu iskaznicu molim“, uzvraća on ljubazno. Ništa vam nije jasno, punoljetni ste ima sada tome već dvadesetak godina, nije valjda da ste se preko noći toliko pomladili u licu. Ipak, pružate mu osobnu, a on vam nakon što je ovlaš prešao preko vašeg datuma rođenja govori: „Žao mi je, ne smijem vam prodati ni duhan ni cigarete“. Scenarij se možda čini sulud, ali nije nerealan.
U britanskom parlamentu prošlog tjedna u drugom je čitanju prihvaćen zakon koji kaže da se, za sada samo u Engleskoj, osobama rođenima nakon 1. siječnja 2009. godine neće smjeti prodavati duhanski proizvodi. Najstariji među tom populacijom sada imaju 15 godina i trenutačno tu nema ništa sporno, ali ako zakon bude izglasan svi koji sada imaju 14 ili 15 godina ni duhan ni cigarete u Engleskoj neće moći (legalno) kupiti – nikada. I to ne vrijedi samo za Britance, nego i za turiste.
Ja sam prestao nakon 26 godina. Pusio sam 2 kutije dnevno. I samo sam se zapitao dali je to ono sto zelim? Cijeli moj svijet se vrtio oko pusenja, od panike kad nemam cigarete do nemogucnosti obavljanja bilo kakvog posla ako prije toga nisam zapalio, a i nakon. Rekao sam si, ima drugih stvari oko koje mi se moze vrtiti svijet, i samo sam prestao. Proslo je dvije godine od toga. Nikad sretniji. Najbolja odluka u zivotu.