Kada je 11. travnja 1970. godine startala misija Apollo 13, trebala je to biti još jedna pobjeda Amerike u pohodima na Mjesec. No, eksplozija koja se dogodila u svemiru pretvorila je tu misiju u očajničku borbu astronauta za život, a rečenica jednog od njih - "Houston, imali smo problem", postala je sinonim za krizu i dramu. Sada, više od pola stoljeća nakon te misije, Amerika se s programom Artemis ponovo vraća na Mjesec, a 'neki novi klinci', generacija astronauta 21. stoljeća, već su oborili jedan veliki rekord koji je, prije 56 godina, postavio tim Apolla 13.
Ta trinaesta po redu misija američkog svemirskog programa Apollo i sedma s ljudskom posadom, startala je s Cape Kennedyja na Floridi, točno u 14 sati i 13 minuta po lokalnom vremenu, a cilj je bio slijetanje na Mjesec, po treći put. U letjelici su bili - veteran svemirskih letova, zapovjednik James "Jim" Lovell, pilot lunarnog modula, Fred Haise i pilot komandnog modula, John "Jack" Swigert, koji se posadi priključio u posljednji trenutak, kao zamjena za Kena Mattinglyja koji je bio prizemljen zbog izloženosti rubeoli.
Tijekom prva dva dana misije nije bilo baš nikakvih problema, sve je, doslovno, teklo kao podmazano, pa je čak i komunikator iz kontrole misije u šali komentirao - "Dosadno nam je ovdje dolje". Baš nitko tada nije slutio da će se upravo ta misija, koja je počela tako dobro, ubrzo pretvoriti u jednu od najnapetijih drama u čitavoj povijesti istraživanja svemira i u mučnu priču o golom opstanku.
Nakon točno pedeset i pet sati i 54 minute od polijetanja s Cape Kennedyja, kada je letjelica od Zemlje bila udaljena oko 320.000 kilometara, iz kontrole misije stigao je zahtjev da se uključe ventilatori za miješanje sadržaja u spremnicima s tekućim kisikom. U tom trenutku, zbog oštećene izolacije na žicama, došlo je do kratkog spoja, nakon čega je uslijedila eksplozija spremnika s kisikom broj dva. Začuo se glasan prasak, posada je osjetila vibracije, a u kontrolnoj sobi u Houstonu zatreperila su svjetla upozorenja.
"U redu, Houston, imali smo problem ovdje“, smireno je rekao Jack Swigert, koji se iz letjelice javio prvi, a ta je njegova rečenica ušla u povijest. Odmah nakon toga iskusni zapovjednik Lovell pojasnio je kako napon na jednoj od glavnih sabirnica pada. Bilo je jasno kao dan da je eksplozija teško oštetila servisni modul. To je uzrokovalo katastrofalan gubitak kisika, što je značilo i gubitak električne energije i vode za komandni modul "Odyssey". U takvim uvjetima, slijetanje na Mjesec postalo je potpuno nemoguća misija, a jedini preostali cilj bio je da se trojica astronauta živi i zdravi vrate na Zemlju.
Odlučeno je tada da posada mora napustiti teško oštećeni komandni modul te se, kao "čamcem za spašavanje", poslužiti lunarnim modulom "Aquarius". No, to rješenje, iako nužno, bilo je daleko od idealnog. Naime, "Aquarius" je bio projektiran tako da tijekom dva dana na površini Mjeseca dvojici astronauta osigura ono najpotrebnije za život. No, u novonastaloj situaciji "Aquarius" je trebao na životu održati trojicu astronauta, tijekom četverodnevnog povratka na Zemlju.
Bili su to dramatični trenuci u kojima su se i inženjeri u Houstonu i posada u svemiru suočili s nizom krupnih, gotovo nerješivih problema, a jedan od najdramatičnijih bio je porast razine ugljičnog dioksida. Kvadratni filteri za pročišćavanje zraka, iz komandnog modula, nisu oblikom odgovarali okruglim utorima u lunarnom modulu. Uzimajući u obzir s kojim materijalima u tom trenutku raspolaže posada, tim na Zemlji osmislio je rješenje – od kartonskih korica priručnika, plastičnih vrećica i ljepljive trake astronauti su uspjeli sastavili improvizirani filter. Bila je to jedna od najimpresivnijih improvizacija u povijesti tehnologije koja je trojici astronauta spasila živote.
Uvjeti u lunarnom modulu bili su, blago rečeno, surovi. Kako bi sačuvali dragocjenu električnu energiju, astronauti su isključili gotovo sve sustave, temperatura u letjelici pala je na svega nekoliko stupnjeva iznad nule, astronauti su drhtali od hladnoće, a zidovi su bili mokri od kondenzacije. Dnevno su, po osobi imali samo 200 mililitara vode, pa su ubrzo dehidrirali i izgubili ukupno više od 14 kilograma tjelesne mase.
Nakon što su, kako bi se "katapultirali" natrag prema Zemlji, uspjeli iskoristiti Mjesečevu gravitaciju, astronauti su se suočili s posljednjim, velikim izazovom - kako bi ih zaštitio tijekom povratka kroz atmosferu, trebalo je ponovno pokrenuti "smrznuti" komandni modul, čiji su sustavi bili danima ugašeni. Rješenje na kojem se inače radi mjesecima, inženjeri su, u tim izvanrednim okolnostima, uspjeli sklopiti u samo tri dana - 17. travnja, nakon šest dana neizvjesnosti i drame koju je pratio cijeli svijet, komandni modul "Odyssey" sigurno se spustio u Tihi ocean, a misija je u povijest upisana kao "uspješan neuspjeh".
Nakon misije Apolla 13 uslijedile su još četiri uspješne ekspedicije koje su spustile ljudske posade na Mjesec - Apollo 14, u siječnju 1971., Apollo 15, u srpnju 1971., Apollo 16, u travnju 1972. te u prosincu iste te 1972. Apollo 17 - bila je to posljednja misija u sklopu koje su astronauti hodali po Mjesečevoj površini. Zbog smanjenja proračuna i promjene prioriteta NASA je nakon toga otkazala sve preostale misije te se usmjerila na druge programe, poput svemirske postaje Skylab i Space Shuttlea, ostavljajući površinu Mjesec netaknutom više od pola stoljeća.
Danas, 54 godine nakon što su posljednje ljudske stope ostavile trag u mjesečevoj prašini, Sjedinjene Države ponovno rade na ambicioznom programu, koji je, po Apolonovoj sestri blizanki iz grčke mitologije, nazvan Artemis. Osim velikog povratka ljudi na Mjesec, taj program ima za cilj uspostaviti tamo održivu ljudsku prisutnost koja će biti svojevrsna odskočna daska za idući, veliki skok čovječanstva - misije na Mars. Otvarajući novo poglavlje u istraživanju svemira NASA, programom Artemis, planira na Mjesec poslati prvu ženu i prvu osobu druge boje kože.
U travnju ove godine program je, s misijom Artemis II, već ostvario svoj prvi, veliki korak. Riječ je o prvom letu s ljudskom posadom unutar programa, koji je NASA-ine astronaute, Reida Wisemana, Victora Glovera i Christinu Koch, te astronauta Kanadske svemirske agencije, Jeremyja Hansena - poslao na desetodnevno putovanje oko Mjeseca i natrag.
Misija, koja nije uključivala slijetanje, bila je ključni test svemirske letjelice Orion i njenih sustava u stvarnim uvjetima dubokog svemira. Tijekom tog svog leta posada misije Artemis II oborila je i jedan značajan rekord - dosegnuli su točku maksimalne udaljenost od Zemlje od oko 406.771 kilometar, nadmašivši tako za više od 6.000 kilometara rekord koji je 56 godina držala upravo posada Apolla 13. Njihov siguran povratak na Zemlju, planiran za 10. travnja, označio je uspješan završetak testnog leta te je otvorio vrata za sljedeću, još ambiciozniju misiju - Artemis III, koja planira spustiti astronaute na Mjesečev južni pol, čime se, na temeljima dramatične misije Apollo 13, ispisuje jedno novo poglavlje u čovjekovu istraživanju svemira.
*uz korištenje AI-ja
Otvori KEKS Pay
Krenuli su na put uvjereni da zemlja nije ravna ploča.