Čini se kako je dosad sve rečeno što se moglo reći o pokušaju atentata na Donalda Trumpa, koji se odigrao prošlog vikenda na predizbornom skupu u Pennsylvaniji. Kako su TV kamere pratile cijeli događaj, a i posjetitelji skupa sve su snimali mobitelima, većina relevantnih činjenica bila je odmah poznata. Nije trebalo dugo da društvene mreže identificiraju atentatora, što su ubrzo potvrdili policija i mediji.
Za Trumpa je uvijek vrijedila ona kako čovjek ne mora biti svetac da bi imao sreće, a neuspjeli atentat na njega čini se kako je to i potvrdio. Neki bi rekli kako to donekle vrijedi i za samog atentatora, osim okolnosti da nije preživio atentat. Trebalo je jako puno sreće da se na skupu visokog rizika s jakim osiguranjem sa snajperom prošeta kroz gomilu i mirno popne na obližnji krov, odakle je potražio svoj put do "slave". Čak bi se moglo reći kako je u slučaju atentatora te "sreće" bilo i malo previše da bi se radio o pukoj sreći. Slučaj u životu ima svoju ulogu, i relativno je lako prihvatiti da je Trumpov "savršen okret" glavom bio stvar sreće, ali ne može tako lako objasniti sretnim slučajem mali milijun "slučajnosti" koje su pratile atentatora dok se penjao na krov kako bi pucao na Trumpa. To se u stvarnosti jednostavno ne događa.
Upravo tako.