Kada su na Oxfordu koncem 80-ih godina prošlog stoljeća počeli tražiti autora koji bi napisao cjelokupnu povijest Europe u kojoj bi integrirao Istok i Zapad, našli su se u problemu. Redom su ih počeli odbijati svi važni, stari i poznati profesori s tog vrhunskog sveučilišta. Razlog je, više-manje, uvijek bio isti.
– Ne znamo dovoljno o Europi koja nije Francuska, Njemačka ili Britanija – govorili su. Naravno, čak i u usporedbi s nekim "prosječnim" povjesničarima, oni su o drugim dijelovima Staroga kontinenta znali itekako puno, ali opet nedovoljno da bi se upustili u pisanje takvog kapitalnog dijela u kojem bi bila obuhvaćena sva prebogata povijest Europe. Nakon silnih odbijanaca sjetili su se Normana Daviesa, britanskog povjesničara koji, doduše, nije bio zaposlenik Oxforda, ali je s tom institucijom povremeno surađivao na raznim projektima. U to je vrijeme Davies već bio naširoko poznat po svom poznavanju Istočne Europe jer već je bio napisao visokouspješne i cijenjene knjige o povijesti Wroclawa, bitci za Varšavu 1944., poljskim Židovima, Auschwitzu, poljsko-sovjetskom sukobu 1920. godine...
– Imao sam ranije ove godine priliku razgovarati s kolegom Daviesom, a u tom razgovoru otkrio mi je kako mu je posao te 1989., kada su ga nazvali s Oxforda i ponudili mu da napiše povijest Europe, išao poprilično loše. Zahtjev izdavača bio je da knjiga pokuša obuhvatiti sve, pa i one narode i zemlje koji su bili s druge strane željezne zavjese. Na Oxfordu su znali da će Davies taj dio odraditi kako spada, ali ih je malo brinulo to koliko zapravo zna o povijesti Zapada. Pa su ga to direktno i pitali. Odgovorio im je kako je karijeru započeo kao srednjoškolski nastavnik, a u sklopu tog posla predavao je sva povijesna razdoblja. Tada je, s obzirom na činjenicu da je govorio talijanski i francuski, planirao postati povjesničarom Zapadne Europe. To se poslije promijenilo, kada je otišao u Poljsku i zaljubio se u tu državu, ali u svakom slučaju, uspio je uvjeriti nadležne na Oxfordu da je kompetentan i za Zapad – govori povjesničar Tvrtko Jakovina.
Nakon što su dogovorili suradnju, Norman Davies dao se u izučavanje literature o onome što nije dovoljno poznavao. Jakovini je kazao kako je čitao i pisao između 12 i 14 sati dnevno. Na papir je svakog dana stavljao oko 4000 riječi. Ilustracije radi, to je oko sedam stranica teksta u popularnom Wordu uz standardni font veličine 12. Sve je pisao nalivperom. Nakon gotovo osam godina predanog rada napokon ju je završio. Te 1996. na policama knjižara našla se knjiga "Europa: Jedna povijest" koja je u Engleskoj od praktično svih relevantnih kritičara proglašena knjigom godine. Doživjela je i sjajne pohvale stručnih krugova. London Review of Books objavio je kako "poslije Daviesa neće biti moguće pisati o povijest Europe na stari način", a Financial Times knjigu je proglasio "briljantnim postignućem, koje je pisano inteligentno, lucidno i zapanjujućom širinom znanja". Rijetkost je u svijetu da djelo koje broji čak 1300 stranica postane bestseler, ali tom jedinstvenom postignuću svjetske historiografije to je pošlo za rukom. I to ne samo na Otoku. Daviesovo djelo prevedeno je na više jezika te se počelo objavljivati i prodavati posvuda, pa i izvan Europe.
Ne i u Hrvatskoj. Prolazile su godine, Daviesova "Europa" nije padala u zaborav, svako toliko izašlo bi i kakvo novo izdanje, ali eto, nikako kod nas, nikako u Lijepoj Našoj. Bilo bi, s obzirom na tematiku o kojoj piše, logično da se za Daviesa kod nas zna bolje, ali to nije slučaj. Odnosno, barem nije bio do sada, jer ova sada već, dat ćemo si slobodu pa to napisati, desetljećima stara nepravda napokon će ovog mjeseca biti ispravljena. Zagrebački izdavač Petrine knjige prihvatio se velikog pothvata te Daviesovo opsežno djelo odlučio prevesti na hrvatski i napokon učiniti dostupnim domaćim čitateljima. Promocija knjige održat će se u tjednu kada se obilježavaju Dan oslobođenja Zagreba te Dan Europe, u srijedu, 7. svibnja 2025. u 18 sati u Velikoj dvorani Novinarskog doma u Perkovčevoj ulici. Uoči te promocije Večernji list dobio je ekskluzivni uvid u to historiografsko remek-djelo koje se proteže od ledenog do atomskog doba i bilježi sve – prapovijest, uspon i pad Rima, sveobuhvatne invazije Alarika i Atille, normanska osvajanja, papinske borbe za vlast, renesansu i reformaciju, Francusku revoluciju i napoleonske ratove, uspon Europe u 19. stoljeću i njezinu pomrčinu u 20. stoljeću te razvoj nakon dva razorna svjetska rata pa sve do kraha Sovjetskog Saveza.
Treba ipak istaknuti kako "Europa" nipošto nije sinteza političke povijesti, to je knjiga koja postavlja i daje sažete odgovore na bitna kulturološka, gospodarska i intelektualna povijesna pitanja. Istodobno autor u svojim analizama ni jednom od tih fenomena, ni politici, ni kulturi, ni gospodarstvu, ne pridaje mistifikatorsku ulogu pokretača zbivanja. Jasnoća i informiranost odlike su Daviesa kao povijesnog pisca. U uvodu i 12 narativnih poglavlja Davies pokazuje umijeće sažimanja bitnog, što je uočljivo već u naslovima poglavlja, koja autor imenuje (latinskim i grčkim) nazivima simboličnima za razumijevanje određenog povijesnog vremena. Budući da knjiga nije namijenjena samo stručnoj čitalačkoj publici, autor je znanstveni aparat zadržao u minimalnom opsegu. Uz osnovni tekst knjiga sadrži odvojene bilješke za poglavlja, bilješke za tekstove u tzv. kapsulama i tri dodatka. Prvi dodatak sadrži listu kapsula, drugi donosi legende objavljenih fotografija, a treći dodatak sadrži bogati grafički materijal načinjen od geopolitičkih karata i selektivnih statističkih tablica. Dotaknimo se još kratko već spomenutih "kapsula", kojih u knjizi ima gotovo tri stotine – riječ je o samostalnim tekstovima koji se grafičkim okvirom izdvajaju iz općeg sadržaja, a služe i kao predah čitatelju tako opsežnog djela. Tekst situiran u "kapsulama" najčešće prelazi okvir glavne teme i eksplicira specifične povijesne fenomene. Upravo tim temama Davies pronalazi sponu između tradicionalne i suvremene historiografije.
– Kada čitate knjigu, shvatite koliko je Davies zapravo dobar pripovjedač. On sam rekao mi je kako bi oni koji pišu o povijesti trebali pisati dobro, stilski zanimljivo, te da katkad moraju čitatelja navesti da se nasmije, katkad moraju napisati i nešto neočekivano. Citirat ću njegove riječi: "Mnogi smatraju da oni koji nastupaju u medijima ili pišu za novine nisu ozbiljni znanstvenici. Ja ne vidim razliku između popularno napisane i ozbiljne akademske knjige. Povijest je 'pripovijest' i to uvijek mora biti prvo" – govori Jakovina.
Davies je u svojoj golemoj povijesti Europe, osim povezivanja dotad nepovezivanog, iskazao jasne stavove o prošlosti, o pojedinim povijesnim ličnostima, o događajima. Smatra da su istraživačka iskustva povjesničara Drugog svjetskog rata opterećena apriornim vrednovanjima. Tzv. saveznička shema povijesti legitimirana je kao superiorna matrica kojoj se pretpostavlja stvarno povijesno iskustvo cijelih naroda. Izvjesno je da na vrhu te sheme stoji vjera u anglosaksonsku demokraciju, vladavinu prava i slobodno tržište kao najviše dostignute društvene forme. U toj optici Drugi svjetski rat definira se kao rat protiv fašizma, njegov završetak kao trijumf dobra nad zlim. Istodobno, Nijemci se demoniziraju kao dva puta potučeni neprijatelji, a narodi čije su vlade sklopile savez s osovinom stigmatizirani su kao kolaboracionisti. Prema Daviesu, "saveznička shema" dovela je do različite valorizacije europskih naroda prema njihovoj zasluzi u borbi protiv fašizma. Davies veoma sugestivno to pokazuje na primjeru Čeha i Srba, koji se percipiraju kao "hrabre", "prijateljske" i "demokratične" nacije, i primjeru Hrvata, Slovaka i baltičkih nacija, koji zbog suradnje sa silama Osovine ne zaslužuju takve komplimente.
U svjetlu današnjih rasprava u Bruxellesu i novog definiranja Europe sjajno je čitati kako Davies britko piše o periodu kraja 1980-ih i početka 1990-ih, kada se, kako govori i sam naziv poglavlja, Zapadna Europa integrirala, a Istočna dezintegrirala. "U Zapadnoj je Europi američka prisutnost još bila odlučujući čimbenik, a obzori Europske ekonomske zajednice još su uvijek bili ograničeni na gospodarsku sferu. U Istočnoj Europi ljude su još strijeljali zbog pokušaja prelaska na drugu stranu željezne zavjese. Duboko ukorijenjeni stari kadar i dalje je bio na vlasti – Honecker, Husák, Kádár, Ceauşescu, Živkov, Hoxha. 'Druga Europa' još je uvijek bila 'posljednje živuće kolonijalno carstvo'. Čak je i Gorbačov projicirao kameno lice. U studenom 1987. predvodio je proslavu sedamdesete obljetnice boljševičke revolucije na tradicionalan način. Već u svibnju 1988. promovirao je pravoslavno tisućljeće u Kijevu, u duhu ruskog nacionalizma koji bi čak i Staljinu bio po volji. A ipak, Europa se, i Istočna i Zapadna, približavala pragu preobrazbi čiji dolazak nitko nije predvidio", piše Davies. U središtu tih uskovitlanih plima našla su se dva čovjeka – posljednji čelnik Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov i tada novi, ambiciozni predsjednik Europske komisije Jacques Delors.
"Njihovi su neprijatelji običavali govoriti da su obojica lišena osjećaja za realizam – reformator koji se trsi reformirati ono što ne podliježe reformi te integrator zadužen za spajanje nespojivog. Bivši francuski ministar financija vanjštinom je odavao dojam arhetipskog tehnokrata. Rođen u Parizu, bio je istovremeno gorljivi katolik i socijalist, ali nikada nije posjetio SAD. Međutim, također je bio čovjek koji si je zacrtao misiju zbog koje su ga protivnici nazivali eurofundamentalistom. Glavni instrument njegove ambicije bio je Jedinstveni europski akt. Riječ je o raskošnom programu potpunog ukidanja prepreka trgovini i mobilnosti unutar EEZ-a. Predstavljena 1985. i usvojena od članstva 1986., ukupno 282 poglavlja činila su dugačak popis jednoličnih mjera koje će do kraja 1992. dovesti do stvaranja jednog zajedničkog tržišta s 320 milijuna potrošača. Akt je predviđao uklanjanje unutarnjih granica, slobodno tržišno nadmetanje, standardizaciju potrošačke zaštite, uzajamno priznanje profesionalnih kvalifikacija, usklađenja PDV-a i ostalih neizravnih poreza, te jedinstvene opće smjernice za televiziju, emitiranje i telekomunikacije", navodi Davies.
Delors je u dva mandata uspio na noge postaviti sustav na koji danas mislimo kad kažemo Europska unija. Dvanaest zlatnih zvijezda na tamnoplavoj podlozi više nisu predstavljale nedostižne ideale Strasbourga. Sada su predstavljale dvanaest članica u proširivom krugu savršenog zajedništva.
"Europska komisija izdavala je sve snažniju bujicu direktiva. Uzete zasebno, pojedinačne su se direktive često doimale sitničavima. Ona koja se bavila pitanjem obveznih dimenzija europskog kondoma (čiju je veličinu talijanska vlada izgleda pokušala smanjiti) nije bila jedini izvor pošalica. Uzete skupno, direktive su tvorile lavinu koja se kretala u istom smjeru. Nakon što je Vijeće prihvatilo slobodno kretanje kapitala, Komisija je u lipnju 1988. izdala direktivu o oživljavanju procesa ekonomske i monetarne unije", piše Davies u knjizi, a upravo se ovdje vidi njegova zanimljiva tehnika pripovijedanja da možda donekle dosadnjikave dijelove razbija ubacivanjem objektivno nebitnih, ali zanimljivih crtica poput ove o prezervativu. I dok se s jedne strane zapad Europe spajao i povezivao, pripremljen je i famozni Maastrichtski ugovor koji je sa 61.351 riječi predstavljao novu fazu u procesu europske integracije, zapadni vođe nisu ni najmanje bili spremni za lavinu koja će se na Europu sručiti s druge polovice kontinenta.
"Dok su Delorsu cvjetale ruže, Gorbačovljevi kratki bljeskovi uspjeha izmjenjivali su se s posrtanjima i podbačajima. Njegovu analizu sovjetske krize moguće je dokučiti iz njegova potonjeg djelovanja. Većinu je toga izrijekom naveo i u svojoj knjizi Perestrojka (1989.). Bio je to otužan katalog sovjetskih promašaja. Daljnje širenje sovjetskog arsenala nije jamčilo i veću sigurnost. Vojna potrošnja dosegla je razine koje su priječile bilo kakva poboljšanja životnog standarda civila. Sovjetsko gospodarstvo više nije bilo u stanju održavati postojeće obrasce potrošnje. Komunističke metode planiranja pokazale su se promašajem, a tehnološki jaz prema Zapadu svakim je danom bio dublji. Partija je bila korumpirana i malodušna, mladi su se okretali protiv komunističke ideologije, a građani su izgubili svako strpljenje za isprazna obećanja", navodi Davies, koji ističe kako je posljednji vođa Sovjetskog Saveza bio poprilično uspješan na vanjskopolitičkom planu, dok je situacija na onom unutarnjem bila potpuno suprotna. Pri posjetima SAD-u i Zapadnoj Njemačkoj pozdravljan je kao junak i osvajač iz nekih minulih vremena, pa je izgledalo kao da je s one strane željezne zavjese u modi bila – Gorbimanija. Kod kuće je situacija ipak bila drukčija.
"Gorbačovljeve unutarnje politike dalo se sročiti u dvije programske pomodne riječi koje su obišle svijet. Perestrojka ili restrukturiranje podrazumijevala je injekciju tržišnih principa u gospodarsko upravljanje i nepartijskih elemenata u politički život. Glasnost je pogrešno prevedena kao 'otvorenost'. Zapravo je posrijedi bila standardna ruska riječ za 'razglašenost', suprotnost 'tišini' ili 'tabuu'. Izvorno je zamišljena kao mamac partijskom članstvu da predloži rješenja problema čije se postojanje do tog trenutka nijekalo. Gorbačov je kanio započeti raspravu, za što je bilo presudno da izgovoreni stavovi prođu nekažnjeno. I tako je partija počela razgovarati pa nakon nje i mediji, a s vremenom i javnost. Prvi put u svojim životima, Sovjeti su živjeli u državi u kojoj cenzura i policija neće djelovati protiv njih", objašnjava Davies.
Glasnost se tako pretvorila u univerzalni glas upiranja prstom u komunizam, a zbog čega se Gorbačov uskoro našao u paradoksalnom položaju. "Unatoč svojoj liberalnoj reputaciji na Zapadu, bio je uvjereni komunist koji je nakanio revitalizirati sustav i dati mu ljudsko lice, a ne uništiti ga. Htio je 'demokratizaciju', a ne demokraciju. Kao i Brežnjev prije njega, prisvojio si je funkciju državnog 'predsjednika' – prividno se time stavljajući u rang američkog predsjednika.
Međutim, nikada se nije suočio s biračkim tijelom, i nikada nije promišljao o mogućnosti prepuštanja svoje glavne, neizborne funkcije partijskog vođe. Stoga njegovih šest godina reformi nije nikako moglo nadići fazu primjene polovičnih rješenja. Gorbačov je bio politički taktičar besprijekorne vještine, koji je uspio pridobiti konzervativce i zauzdati radikale, ali nije uspio steći značajnu razinu povjerenja javnosti", secira Davies.
Gorbačov i njegova vrhuška pogrešno su procijenili utjecaj Glasnosti na potisnute nacionalnosti, kojima je sloboda izražavanja mahom predstavljala ekvivalent zahtjeva za neovisnošću. Lavina se zakotrljala u jesen 1989., pa je tako najprije u Budimpešti 23. listopada, na 33. obljetnicu mađarskog narodnog ustanka, raspuštena Narodna Republika Mađarska. Nastavilo se idućeg mjeseca rušenjem Berlinskog zida, potom Baršunastom revolucijom u Pragu, gdje je jedan promatrač primijetio kako je za rušenje sustava "u Poljskoj trebalo deset godina, u Mađarskoj deset mjeseci, u Istočnoj Njemačkoj deset tjedana, a u Čehoslovačkoj... deset dana". Naposljetku je tijekom božićnih blagdana krvavi ustanak u Bukureštu kulminirao jezivim pogubljenjima bračnog para Ceauşescu.
"Gorbačovljeva uloga, premda časna, prilično je preuveličana. Nije bio idejni tvorac istočnoeuropske slobode, bio je ključar koji je, shvativši da će brana puknuti, odlučio otvoriti ustave da voda poteče. Brana je svejedno pukla, no ovako se to barem dogodilo bez prijetnje nasilne katastrofe", smatra Davies.
Znamo što se potom dogodilo – raspadala su se redom socijalistička udruženja, najprije SEV, a potom i Varšavski pakt, da bi se jedna za drugom počele povlačiti vladajuće komunističke partije, koje su zamijenili demokratski politički sustavi koji su se opredijelili za tržišnu ekonomiju. Negdje je to išlo mirno, a negdje, znamo to na žalost po vlastitom iskustvu, i nije. Davies to ovako opisuje: "Krah jugoslavenske federacije bio je osobito zlokoban. Demokratski izbori u prvi su plan gurnuli militantne nacionaliste i u Srbiji i u Hrvatskoj. U Beogradu je Savezno izvršno vijeće preuzelo srpsko vodstvo koje je rasplamsalo staru žeravicu stvaranja Velike Srbije. Kada su se u kolovozu 1990. Srbi u hrvatskom Kninu pobunili protiv Zagreba, postavljena je pozornica za otvoreni rat koji je i buknuo sljedećeg proljeća. Nakon sramotnog poraza i izbacivanja iz Slovenije, jugoslavenska je vojska pod srpskim vodstvom otpočela napad na Hrvatsku. Panika i međunacionalno nasilje eskalirali su, zahvativši nekoliko dijelova razjedinjene države, gdje su etničke manjine bile onoliko česte koliko i kompaktne većine. Nedugo prije svoje smrti, Tito je uzdahnuo: 'Ja sam jedini Jugoslaven.' Riječi su bile daleko od istine. Ali uz nesputano divljanje etničkog nasilja po državi, bilo je praktički nemoguće nametnuti nadnacionalnu 'jugoslavensku' politiku."
Dok se u srcu Europe kuhao rat, na njezinu istoku stavljen je ključ u bravu najveće države koja je ikada postojala. Gorbačov je iz Kremlja pokušavao spasiti što se spasiti da i zamijeniti SSSR mnogo labavijim savezom suverenih republika. Datum potpisivanja povelje tog novog saveza trebao je biti 20. kolovoza 1991., ali je dan prije došlo do pokušaja puča koji je pokrenut da bi se zaustavilo potpisivanje te iste povelje. Puč, kao što je poznato, nije uspio, nego je samo ubrzao katastrofu koju je pokušavao spriječiti. "U nedjelju, 19. kolovoza sedam nervoznih aparatčika stalo je u liniju pred sovjetskom televizijom i najavilo utemeljenje svojeg izvanrednog komiteta. Imali su potporu partijskih organa i medija. Svoj su istup odlučili izvesti posljednjeg dana Gorbačovljeva odmora na Krimu. Kada je on odbio razgovarati preko poslanika, nisu imali novih prijedloga. Jeljcin se, izbjegavši uhićenje, uzverao na tenk pred ruskim parlamentom zračeći prkosom. Nije poduzeto ništa kako bi se rastjeralo njegove pristalice; tenkovi na ulicama nisu imali municije, a ni vojska jasne naredbe. Nakon tri dana, pučisti su jednostavno sjeli u svoje limuzine pa se odvezli. Pokušaj puča pokazao je izvan svake sumnje da je sustav klinički mrtav. Svi urotnici odreda bili su Gorbačovljevi ljudi. Njegova politička vjerodostojnost bila je uništena. Podnio je ostavku na mjesto generalnog sekretara, netom prije nego se Lenjinova stranka raspala sama od sebe", piše Davies, koji donosi zgodnu crticu o tome kako je sovjetski kozmonaut Sergej Krikaljov u svibnju 1991. lansiran u svemir dok je SSSR još bio velesila, a vratio se u svijet iz kojeg je taj isti Sovjetski Savez iščeznuo.
– Davies u ovoj knjizi u biti dobro ilustrira kako je Gorbačovljeva najveća zasluga ta što je svojim postupanjem otvorio vrata promjenama u Sovjetskom Savezu, a potom je svojim nepostupanjem omogućio da se te promjene i dogode. On je bilo kada mogao upotrijebiti silu, ali nije to učinio, nije intervenirao. Mnoge od procesa mogao je zaustaviti silom, ali nije – govori Jakovina, koji se ne slaže s ocjenom da Davies na neki način demistificira ulogu Gorbačova kao demokrata.
– Gorbačov ni sam za sebe nije govorio da je demokrat. Njegovi postupci bili su demokratični, ali namjere iza tih postupaka nisu bile onakve kakve su na kraju ispale – pojašnjava taj povjesničar, kojeg smo pitali da nam prokomentira i što bi danas bilo s Europom da se prije četrdesetak godina nije pojavio Jacques Delors i snažno pogurao ideju Europske unije.
– Imali bismo Europu suverenih nacija koja bi kao takva bila puno lošije mjesto za male nacije, pa tako i Hrvatsku. Osim toga, bit ću dosta grub i reći i ovo: njezin put u irelevantnost bio bi puno brži – zaključio je.
Otvori KEKS Pay
