"Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo... Jugo, Jugice...", orilo je i gorjelo nedavno poznatim splitskim noćnim klubom za vrijeme nastupa Bijelog Dugmeta. Neki su u publici ostali zatečeni, ali mnogi su prihvatili napjev i pozdravili zastave SFRJ, koje su se vijorile na golemom videozidu najpoznatijeg jugoslavenskog benda, koji je takav, jugoslavenski, ostao i do danas, 34 godine poslije raspada SFRJ. Jugoslavenstvo je bilo, a vidimo da je i ostalo, dobar biznis za Bregovića i društvo. Mnogima od nas to pjevušenje Jugi i Jugici je budalaština.
No svatko ima demokratsko pravo biti budala, pa neka pjevuši. Jugoslavenstvo je opet postalo mantra koja se širi, bilo kroz folklor, kao u ovom slučaju, ili kroz priče o najboljim tulumima u Beogradu, o tome kako je industrijske gigante jugoslavenski komunizam stvorio u Hrvatskoj, a ona ih onda uništila, kako je u SFRJ sagrađen Novi Zagreb i kako je politička figura Josipa Broza Tita osiguravala toj državi geopolitički nadstatus u svijetu. I doista, mnogi mladi danas Jugoslaviju u Hrvatskoj promatraju na temelju tih priča, kroz zagrebački bend Azru i općenito dobru glazbu 1980-ih itd.
Naš najveći grijeh je što još i danas ne možemo otvoriti povijest najvećih zločina na tlu europe nakon 2.svj.rata na čelu sa jednim od najvećih zločinaca na svijetu, a to je najmanje što dugujemo stotinama tisuća grozno pobijenih i njihovim najbližima.