Zamisao uopće nije bila loša, a čak je jedno vrijeme i funkcionirala. Europska unija bila je globalna regulatorna i zakonodavna velesila, koja je donosila najbolje i najnaprednije standarde i tržišna pravila, koji su zatim postajali globalni standard. Logika je bila jednostavna. Europa s 450 milijuna potrošača sa zavidnom kupovnom moći najveće je jedinstveno tržište u svijetu, a svaka tvrtka koja želi poslovati na tom tržištu, bilo da dolazi iz Sjedinjenih Država, Kine ili Brazila, mora se pridržavati europskih pravila. I tako su se europska pravila širila svijetom. U tome se skrivala stvarna moć Europske unije, koja nije ni vojna ni klasična geopolitička velesila poput SAD-a ili Kine, ali je zato bila globalna regulatorna velesila, koja je svojim zakonima, standardima i pravilima de facto oblikovala pravila globalnog tržišta. Europski propisi automatski su se prelijevali izvan Unije, s obzirom na to da kompanije koje su željele pristup lukrativnom europskom tržištu nisu željele proizvoditi različite verzije svojih proizvoda za europsko i ostala tržišta i morale su poštovati zahtjevna europska pravila. Američko-finska profesorica prava i stručnjakinja za međunarodno trgovačko pravo Anu Bradford taj je fenomen "globalizacije" europskih pravila nazvala "briselskim efektom".
Ajde neka. Prvi put čujem da netko ili nešto može biti regulatorna velesila. Ovaj pojam sigurno nije izmislila umjetna inteligencija nego njena suprotnost. Prirodna glupost.