U sveprisutnijem, gotovo pomodarstvu odlaska na Zapad, obitelj Dominković iz Tolise odabrala je nakon desetogodišnjeg izbivanja u Njemačkoj rodnu Tolisu za mjesto života svoje četveročlane obitelji.
– Umjesto svjetla njemačkih velegradova i života u stanu, ja ipak biram ovaj posavski mir, ptice s kojima s večeri liježem i rano jutrom se budim – priča nam Ivo Dominković Bizi. Polako je gradio dom svojim rukama jer, kaže, tako svaki dio ima posebnu čar i ljepotu. Prema posavskoj tradiciji, kuća nije nicala tik uz cestu, već je nešto udaljena od magistrale Orašje-Šamac sa svim čarima doma na osami, uz veliki travnjak, puno slobodnog prostora za dječju igru, neizbježne dječje mezimce i bazen u izgradnji.
Ostvario svoj san
– Ovo je bio moj san, a ja sam ga ostvario – kaže Bizi i polako odmotava neobičnu priču o povratku.
– Mislim da je ključni problem povratka zapravo naš klik u mozgu koji se dogodi s prelaskom granice. Kad bismo bili isti kakvi smo na Zapadu, nama Njemačka ne bi trebala. Mislim da se i u Posavini može lijepo živjeti, i to puno kvalitetnijim životom, kakav želim za svoju djecu. To u Njemačkoj ipak nije moguće jer se zapravo sve svodi na posao, kuću, posao, termine i spavanje – opisuje život na Zapadu Bizi, koji je baš onakav kakvog ga poznajem iz Domovinskoga rata: bez puno riječi, s autoritetom i hrabrošću domoljuba.
– Djeci ne pričam o tim vremenima, ona su iza mene. Djeca su budućnost, a njima dok odrastaju želim ovaj mir, slobodno kretanje, prijatelje. Kao roditelj dužan sam im pružiti mjesto gde smatram da im je zdravije i bolje odrastanje, a to je ovdje. Poslije neka sami odluče.
Antonela (15), iako je rođena u Njemačkoj, puno je sretnija, kaže, u Posavini, gdje ima prijatelje i ljepši život. Na školu se odavno priviknula. Mlađi, 9–godišnji brat Lukas ne mora ništa reći, sretno djetinjstvo očitava se u njegovoj razdraganoj igri sa psom. Točku na “i” stavlja mama Suzana.
– Iako sam rođena u Njemačkoj, ljubav me dovela u Posavinu i s mužem sam rado prihvatila ideju o povratku. Život na Zapadu nije nimalo lak. Ovdje je neusporedivo ljepše, nema stresa, termina, život u stanu je zamoran, a ova posavska ravnica s puno prostora i lijepog zraka koji nam dolazi od Save odmara kad sam najumornija. Istina, poplave su nam lani donijele i puno problema, ali idemo dalje – kaže nam Suzana. S njome smo razgovarali telefonski jer je bila na poslu; radi za austrijsko-njemačku tvrtku Daycare, koja je Posavinu odabrala za djelatnost u području marketinga za vrtiće.
Ni poplava ih nije otjerala
Dominkovići su, kao i većina Posavaca, plivali u lanjskim svibanjskim poplavama. Kako im je kuća uz savski nasip, Bosna im je u svom rušilačkom pohodu poplavila cijeli donji kat. Još otklanjaju posljedice, polako mijenjaju dio po dio.
– Kad sam počinjao graditi ovu kuću na osami, kazali su mi da mi to baš i nije dobra ideja, a danas bi se mnogi iz grada mijenjali za ovakvo mjesto. Uvijek sam sanjario da imam bazen. Počeo sam ga, pa je prošle godine poplava učinila svoje. Ipak, nije nas ni poplava uspjela otjerati. Ne odustajem, jer jedino na ovom posjedu mogu snove pretvarati u realnost – zaključuje Bizi.
>>9 iseljenika otkriva zašto su se vratili u Hrvatsku: Ovdje je život kvalitetniji!
>>Vratile se u Hrvatsku zbog svojih korijena i sigurnijeg života
Povratak izbjeglica u "republiku srpsku" je jedino pravo rješenje,i na tom se Mora raditi! Posavina , Podrinje Dodikovi gube većinu i za "referendum", sve se rješava prirodnim putem . Kod nas se jedino radilo na povratku Srba , na povratakk Hrvata u BiH nimalo , tu je Hrvatska politika zakazala i KRIVAC.