Naslovnica Vijesti Pregled godine

Deset najboljih filmova 2013. godine

U hrvatskim je kinima dominantna ponuda hollywoodske konfekcije, dok se puno dobrih neovisnih filmova može vidjeti na festivalima
22. prosinca 2013. u 20:00 5 komentara 163282 prikaza
Kapetan Phillips
Foto: ''
Pogledajte galeriju 1/13

Držimo li se kriterija da su filmovi obuhvaćeni ovim izborom morali biti u redovitoj distribuciji u kinima ili (premijerno) na DVD-ovima, a drugi kriteriji nemaju smisla, situacija nije previše blistava.

To je otprilike isto kao da smo o najboljim albumima u svijetu prije tridesetak dana odlučivali samo na osnovi licencnih izdanja. U hrvatskim je kinima dominantna ponuda hollywoodske konfekcije, dok se puno dobrih neovisnih i art-filmova može vidjeti na mnogobrojnim festivalima, ali to su najčešće pojedinačne projekcije. Stvari bi se od 2014. mogle početi mijenjati nakon projekta digitalizacije tzv. neovisnih kina, čime se otvara prostor za više festivalskih filmova, ali o tom potom.

1. KAPETAN PHILLIPS

R: Paul Greengrass

G: Tom Hanks, Barkhad Abdi, Barkhad Abdirahman

Prije nego što je došao u kina “Kapetana Phillipsa” počeo je pratiti glas da će za ulogu u njemu Tom Hanks sigurno dobiti novu nominaciju za Oscara.

Tako će vjerojatno i biti, odnosno trebalo bi jer je glavni glumac sjajan, ali svoditi cijeli film na priču “Hanksa za Oscara” znači podcjenjivati druge segmente priče i njegove glumce, a posebno se to odnosi na izvrsnog Barkhada Abdija koji glumi otmičarskog vođu Musea. Istinit slučaj pretočen je u uzbudljiv, napet i nervozan odnos dvojice sučeljenih kapetana koji iskazuju određenu dozu respekta jedan prema drugome, ali obojica imaju uloge i ciljeve koji se od njih očekuju: Phillips se mora ponašati u skladu s priručnicima, a Muse mora zadovoljiti svoje terorističke šefove. U slučaj spašavanja uključe se američka vojska i specijalci, ali akcijski element priče sveden je na minimum. Do samoga kraja redatelj Paul Greengrass vodi priču kao mrežu emocionalnih, socijalnih i političkih konteksta.

2. JASMINE FRENCH

R: Woody Allen

G: Cate Blanchett, Alec Baldwin, Peter Sarsgaard

U slobodnoj, donekle humorističnoj varijaciji “Tramvaja zvanog čežnja” izvanredna Cate Blanchett utjelovljuje glavnu junakinju koja pati od diva-sindroma. Naime, donedavna pripadnica visoke klase morala se skrasiti kod “nižerazredne” sestre jer joj je bogati muž završio u zatvoru zbog malverzacija. Na rubu je živaca, neprestano se kljuka tabletama i nikako se ne može priviknuti na allenovski živopisno prikazan gubitnički život. Woody Allen radi ono što se ne preporučuje: miješa žanrove, i to tako suprotstavljene kao što su drama i komedija. Rezultat je ponegdje papirnat film, ali u rukama takvog majstora dramski su trenuci opipljiviji i jači od mnogih današnjih (filmskih) dramatičara. Svakako jedan od filmova godine.

3. ODBJEGLI DJANGO

R: Quentin Tarantino

G: Jamie Foxx, Christoph Waltz, Leonardo DiCaprio

Nije jedan od najboljih Tarantinovih filmova, ali u ovoj konkurenciji s lakoćom ulazi u prvi dio liste. Koristeći kao predložak slavni špageti-vestern s Francom Nerom iz 1966. godine o odbjeglom robu koji u partnerstvu s lovcem na ucijenjene glave pokušava pronaći i iz ropstva osloboditi svoju ženu, napravio je potpuno nov film koristeći elemente originalnog žanra i drugih eksploatacijskih filmova – ekstremne zumove iz karate filmova, prenaglašena krvoprolića iz horora... Tarantino vlada kamerom kao što ekshibicijski košarkaši barataju loptom, a kao scenarist izrazito je pedantan, piše odlične dijaloge, zna graditi atmosferu i puniti priču neočekivanim obratima. Ako je nešto problem, onda kod Tarantina to nije manjak nečega, nego višak svega. Iz obilatosti ključanja (filma) u njemu film traje gotovo tri sata, a nema nijednu scenu koju bi trebalo izbaciti.

4. GRAVITACIJA

R: Alfonso Cuarón

G: Sandra Bullcok, George Clooney

Netko je rekao da će film koji će željeti nadvisiti “Odiseju u svemiru” morati biti snimljen u svemiru. Film “Gravitacija” Alfonsa Cuaróna nije snimljen u svemiru, ali djeluje kao da jest. Doduše, nije ni nadvisio “Odiseju”, ali priču o astronautima koji nakon nesreće ostaju lebdjeti svemirom pamtit ćemo ga kao jedan od najboljih SF filmova posljednjih godina. Izvrsno snimljen, s finim, gotovo baletanskim radom kamere, zapanjujuće oštrine i najboljim 3D efektom dosad viđenim, film je lišen Kubrickove ili De Palmine poetike, a filozofičnost koja dobro pristaje SF-u svedena je na osnovu – preživjeti i vratiti se na Zemlju. U osnovi jednodimenzionalnu priču elegantni rukopis redatelja Alfonsa Cuaróna oblikuje u ozbiljan filmski rad.

5. POTRAGA ZA SUGARMANOM

R: Malik Bendjelloul

Nagrađivani i najrazvikaniji dokumentarac u posljednje vrijeme priča je o relativizaciji (predodređenosti) za uspjeh. Sixto Rodriguez iz Detroita na početku je svoje karijere, u prvoj polovini 1970-ih, za neke ljude u svojoj okolini bio „novi Dylan“, ali se taj gard brzo nakon objavljivanja dva albuma razbio, a pjevač pao u potpun zaborav. No, igrom slučaja i mrežom raznih mitskih priča, ne znajući za to, u Južnoafričkoj je Republici postao velik poput Elvisa, Beatlesa i Stonesa. Film počinje kao lažni film potrage za izgubljenim junakom, da bi se kasnije doznalo da čovjek uredno već deset godina nastupa u Južnoafričkoj Republici, da su tamo svi mitovi već odavno otklonjeni i taj lažno investigativni ton s početka djeluje pomalo kao (dramaturška) prijevara. Ostatak je, međutim, fascinantan u svim pogledima, a posebno po bizarnosti sudbine, jedne od onih zbog kojih kažemo da je stvarni život ponekad nevjerojatniji od fikcije.

6. OBRANA I ZAŠTITA

R: Bobo Jelčić

G: Bogdan Diklić, Nada Đurevska, Ivana Roščić

Ovaj izbor možda može djelovati kao lokalpatriotsko pretjerivanje, ali film Bobe Jelčića sam je vrh onoga što nazivamo festivalskim art-filmovima, svakako od onoga što se dalo vidjeti u domaćim kinima. Film je predstavljan kao priča o podijeljenom Mostaru, ali umjesto dnevnopolitičkog rakursa Jelčić se usredotočio na (gotovo metafizičko) oslikavanje mikrosvijeta i svakodnevice junaka zatočenih u nekom novom vremenu i sustavu vrijednosti u kojima ne znaju što bi sa sobom. Vrte se u krug, umaraju se jalovim pričama, stalno očekuju da im netko drugi usadi neki smisao i umiru dan za danom. Filigranski rad velikih učinaka.

7. ADELIN ŽIVOT

R: Abdellatif Kechiche

G: Adèle Exarchopoulos, Léa Seydoux

Desetak minuta (u nekoliko doza) otvorenijeg lezbijskog seksa strši u javnosti iz ovogodišnjeg canneskog pobjednika kao što iskače „Get Lucky“ s posljednjeg albuma Daft Punka, ali ako je redateljska odluka da scenu prikaže ekstravagantna, nije proizvoljna. Cijeli je film takav, naime, da francuski redatelj tuniskog podrijetla Abdellatif Kechiche iz scene u scenu stavlja glavnu junakinju Adele u gotovo sirovo dokumentarističko okruženje u kojem briljantno prirodna, putena, nevina i izazovna Adèle Exarchopoulos predstavlja put mlade djevojke koja prvo spoznaje lezbijsku sklonost, a onda i kompleksnost ljubavnog života uopće. Filmski mu je postupak po tome krajnje dosljedan iako žrtvuje da niz relativno „običnih“ scena za tzv. običnijeg (ili manje zainteresiranog) gledatelja djeluje dosadno i prerazvučeno, pa i praznjikavo. No ovo je film osjećaja i atmosfere više nego naracije, što u startu nije za svakoga. Film će u nas ostati zapamćen i po jednom od najblesavijih termina ikada (film od tri sata prikazivao se isključivo u 22.30), kao i po činjenici da je pulski festival za njegovo prikazivanje platio gotovo pet tisuća eura.

8. USAMLJENI OSVETNIK

R: Gore Verbinski

G: Johnny Depp, Armie Hammer, William Fichtner

Američka je kritika ovaj film uglavnom sasjekla, ali za moj ukus ovakvi filmovi vraćaju povjerenje da Hollywood nije otišao totalno kvragu. Gore Verbinski, redatelj serijala “Pirati s Kariba”, ostao je u slučaju “Usamljenog osvetnika” pri karikaturalnoj i plošnoj pustolovnoj zabavi čija se estetika primiče animiranom filmu, ali je sada rezultat kudikamo duhovitiji i inteligentniji. Kroz pomaknuti odnos ludog Indijanca Tota i uštirkanog odvjetnika Verbinski dočarava i širi kontekst „željeznifikacije“ Divljeg zapada, političkih i vojnih makinacija itd.

9. SLAUGHTERA NICKA ZA PREDSJEDNIKA

R: Rob Stewart, Liza Vespi, Marc Vespi

U ovoj svojevrsnoj televizijskoj inačici “fenomena Sugarmana” besposleni kanadski glumac Rob Stewart preko Facebooka doznaje da je velika zvijezda u Srbiji zahvaljujući ulozi Nicka Slaughtera u trećerazrednoj akcijskoj seriji “Tropical Heat” koja mu ne služi na ponos. Punk-skupina Atheist Rap zove ga da joj bude gost na koncertu u velikom hitu “Slaughtera Nicka za predsjednika” i on provodi dva nezaboravna tjedna u Srbiji, tretiran kao zvijezda. Simpatičan i zabavan film u kojem glavna zvijezda ne gubi samokritički odnos prema nevjerojatnoj situaciji, čija je najveća mana da se pri kraju počinje ponavljati, dobra je analiza stanja u Srbiji 1990-ih i funkcioniranja mehanizama slave.

10. ZVIJERI JUŽNIH DIVLJINA

R: Benh Zeitlin

G: Quvenzhané Wallis, Dwight Henry, Levy Easterly

Neovisni niskobudžetni film Benha Zeitlina o zajednici, rekli bismo “čergi”, u poplavljenim područjima oko New Orleansa krenuo je svojim putom uspjeha na festivalu u Sundanceu i potpuno neočekivano dogurao do nominacije za Oscar. Film nije impresivan na razini cjeline, a „čergarski“ magični realizam nema snagu romskih filmova Emira Kusturice, no pojedini nadrealistični poetski dijelovi i čudesna devetogodišnja Quvenzhané Wallis ostaju u sjećanju.

Najuspješnija godina hrvatskog filma

U novijoj povijesti hrvatskog filma još nismo imali tako uspješnu godinu kao što je bila ova. Počela je sjajnim rezultatom gledanosti Brešanova filma „Svećenikova djeca“ koji je vidjelo 150 tisuća ljudi, nakon toga odlično je prošao i „Zagonetni dječak“, a potom je došao pulski festival s brojčano rekordnom i kvalitativno najboljom ponudom od osamostaljenja. Film Bobe Jelčića „Obrana i posljednji dani“, premijerno prikazan na festivalu u Berlinu, i „Šuti“ Lukasa Nole podijelili su u Puli glavninu nagrada, ali se jako puno pričalo i još će se pričati o „Kaubojima“ Tomislava Mršića, „Vis a vis“ Nevija Marasovića, „Projekcijama“ Zrinka Ogreste... Svaki od tih filmova u manje plodnim godinama festivala mogao bi biti opravdani slavljenik.

Sva gostovanja i nagrade na stranim festivalima nemoguće je i nabrojiti, a kao kruna svega, „Svećenikova djeca“ potkraj su godine osvojila nominaciju za najbolju komediju na nagradama Europske filmske akademije.

Neka se nastavi..

Financije
Ja sam PMP
Znate li što je PMP i zašto se u svijetu smatra zlatnim standardom?
  • hr76:

    Django je iz 2012., tu je prvi feler, ostatak liste je krojen bez ikakvog kriterija, svašta.

  • Avatar sposaric
    sposaric:

    Nisam zadovoljan ovim izborom tzv. "hoollywoodske konfekcije" u koju je nekim čudom uguran i ovaj osrednji uradak B. Jelčića!? Hm... Valjda se više ne snimaju filmovi u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji... Uzgred, pod filmskim uratkom br. 10. zaista ... prikaži još!a je degutantno spominjanje Emira Kusturice; ako se člankopiscu sviđa Kusturičina "poetika", može to zadržati za sebe, a ne nametati čitateljima! Istom, Brešanov film "Svećenikova djeca", držim se svoga osobnog stajališta da je to obično protukatoličko i uvrjedljivo smeće.

  • Avatar Kristijan Krkač
    Kristijan Krkač:

    Sve redom loši do osrednji filmovi.