Ako je netko sumnjao, istraživački rad Željke Godeč i Slavice Lukić dokazuje – pravna crvotočina između Konga i RH koja je rezultirala procesom protiv Adriane Sučić Roginić nikad nije zatvorena. Današnja afričko-hrvatska crvotočina nastavak je te iste, u kojoj su se na posvojenjima vrtjeli milijunski iznosi. Ponavljaju se i ključna imena – kao što je Emmanuel Kabongo, bjegunac pred zakonom, navodni upravitelj sirotišta za koje uopće nije jasno postoji li ili ne.
Posvojitelji koji su se osjećali prevareni svjedočili su kako su Roginić i taj isti Kabongo beskrupulozno izvlačili tisuće dolara za smještaj u nepostojećem sirotištu, za podmazivanje službenika, dokumente. Kako se početnih 120 tisuća kuna – znalo i udvostručiti. Usluge odvjetnika u Kongu platili smo šest tisuća dolara, kaže sad jedan od posvojitelja. I, budući da je sve plaćeno preko računa, smatra da mu je savjest čista. No, ako si postupak platio mimo svih realnih troškova, ako si dolarima podmazivao dobro uhodani lanac trgovine posvojenjima, onda si na životu održavao – trgovinu djecom. Nije to kao trgovina organima, velikoj većini te djece ovdje jest bolje, barem materijalno, no ona imaju jednaka prava na pravnu zaštitu kao i hrvatska i sva druga djeca.
A što reći o Vrhovnom sudu kojem je na čelu jedan od najgorih sudaca Trgovačkog suda sa opomenama pred otkaz. Izbor slučajnog štetočine.