Želja da se dotakne nešto što se smatra svetim stara je koliko i sama religija. No opravdano je postaviti pitanje ima li smisla potencirati kult relikvija u 21. stoljeću. U kršćanskom srednjem vijeku cvjetalo je hodočašće i beskrupulozna trgovina nerijetko opskurnim relikvijama. Ono što su sveci na svom putu prema nebu koristili u svojoj svakodnevici trebalo je posljedično i nama služiti kao uzor za bogougodan život. Povezivanje smrtnog tijela i nebeske duše podrazumijevalo se. Nema ništa loše i danas zastati u molitvi nad grobovima ili mjestima djelovanja uzornih ljudi. Čak se i procesije s relikvijama mogu opravdati izvjesnim poštovanjem prema tradiciji i vjeri predaka. Uostalom, previše usko bilo bi shvatiti vjeru samo kao intelektualni čin. Ne treba zaboraviti da vjera uvijek ima i svoju materijalnu dimenziju. Zabrinjava, međutim, kada se gotovo magijsko shvaćanje relikvija bez ikakve refleksije pokušava prenijeti u naše vrijeme. Nedavno se na jednom katoličkom portalu moglo pročitati: “Stotine se blagoslivljaju relikvijom Carla Acutisa”. Papa Franjo je, naime, prije četiri godine blaženim proglasio ovog tinejdžera, poznatijeg i kao “Božji influencer”.
Poznato je da otpad iz katoličke Crkve ima.esktremne stavove protiv te iste Crkve. Milas je primjer koji potvrđuje pravilo.