Dani samo prolaze. U dugom, neizvjesnom čekanju bez znanja što će biti sutra. Strašno je tako živjeti, kažu nam izbjeglice koji čekaju u Zagrebu. Što točno? Neki dokumente, neki tek intervjue za traženje azila, a neki odgovor, pozitivan ili negativan. Ukratko – bolje sutra. I to je teško, a još je teže biti cijelo vrijeme zatvoren s 500-tinjak ljudi u istoj situaciji. Svi su oni u hotelu “Porin” u zagrebačkim Dugavama i premda cijene krov nad glavom, priznaju da uvjeti nisu bajni. Iz pretrpanog “Porina” stižu slike improviziranih kreveta, madraca u hodnicima, higijenski uvjeti su teški, nema dovoljno potrepština, a atmosfera napeta.
Stalna gužva i buka
– Pa, soba je mala... – govori 26-godišnji Mohamed Fares i rukama pokazuje približne dimenzije. Skromne su kvadrature, a u nekima ima i po sedmero ljudi. – Nama je dobro, četvero nas je i malo smo nagurani, ali sami smo u sobi – dodaje Mohamed.
Supruga Hadil Bradi ima 19 godina, a tu je i dvoje djece. Kći Amal uskoro će imati dvije godine, a Amir ima tek 15 dana.
– On je prvo dijete izbjeglica rođeno u Zagrebu, u Petrovoj bolnici – ponosno govori otac držeći stariju kćer u krilu. On i supruga bili su dio velikog migracijskog vala prije dvije godine. Pobjegli su iz sirijskoga grada Alepa, a trudovi su počeli kod Zagreba, na putu u Njemačku. Ondje su nakon poroda i otišli, no prije deset mjeseci deportirani su u Hrvatsku.
– Ljudi su tu odlični. Zagreb volimo, imamo već i prijatelje. Htjeli bismo ostati – kaže Mohamed na nesigurnom hrvatskom. Nada se da će njihov status uskoro biti riješen.
– Eh, da možemo raditi, to bi bilo odlično. Ovako većina nas cijeli dan samo sjedi u “Porinu”. Stalno je gužva i dosta prljavo. Ima i onih koji ne drže do čistoće. Često nemamo ni vreće za smeće ni sredstava za čišćenje, a ni novca da ih kupimo – prepričavaju izbjeglice.
U hotelu je samo sedam perilica rublja, u kojima se odjeća pere 30 minuta na 30 stupnjeva. Loša je i situacija s hranom koju im donose u hotelski restoran.
– Obitelj s petero djece za ručak dobije u plastičnoj zdjeli malo hladne juhe, dovoljno eventualno za troje, te zdjelu hladne riže ili tjestenine, nekad s piletinom, nekad bez mesa. Za večeru je konzerva tune ili mesni narezak te kruh i jabuka, a djeca često dobiju kekse – govore, ali dodaju kako se ne žale jer barem nisu gladni. Većina u sobi ima rešo pa i sami nešto pripreme. Veći je problem, ističu, nedostatak medicinske pomoći jer je MDM-u (Medicines du Monde) istekao ugovor pa više nemaju liječnika. Sad odlaze u Dom zdravlja Dugave, gdje je djeci pedijatar dostupan jedan dan u tjednu na sat vremena.
Najčešća riječ kojom izbjeglice opisuju situaciju je “gužva”, zbog čega je stalno užasno bučno dok se svi pokušavaju nadglasati i sporazumjeti na više jezika. Nema mira ni navečer kada oko hotela počnu kružiti krijumčari. Cijena za bijeg do Milana? Oko 1200 eura. Zbog svega, atmosfera je napeta pa ima i sukoba i tučnjava. Pa kako i ne bi bilo, dodaju, kad je toliko ljudi zatvoreno zajedno.
– Najgore je to što se ljudi stalno mijenjaju, dolaze novi i ne znaš kakvi su – govori 17-godišnji Mustafa Safi iz Afganistana koji je u Hrvatskoj 10 mjeseci.
Pomažu brojne udruge
Raspoloženje je posebice loše kad se dogode incidenti i napadi poput onih u zadnje vrijeme. Takvim je ljudima, ističu stanari “Porina”, bolje da se u hotel i ne vrate.
– Jako sam tužan zbog toga i želim reći svima u Zagrebu i Hrvatskoj da mi je žao. Lijepo smo prihvaćeni i jako se bojim da nas sve ne odbace zbog loših stvari koje neki rade. U svakoj državi ima i dobrih i loših ljudi i mi nismo svi isti – ističe Mustafa koji u Zagrebu ide u srednju školu. To mu puno znači jer luta od 15. godine kada je sam pobjegao u Europu.
– Išao sam preko Irana, Turske i Grčke, a moja obitelj ostala je u Iranu. Teško mi je samom, ali barem sam na sigurnom. Možda ću ovdje jednog dana imati normalan život – priča Mustafa koji je prije Hrvatske devet mjeseci bio u Austriji, odakle je deportiran. Sličnu priču imaju i 23-godišnji Haqi Arfo i 24-godišnji Mohammad Kheir iz Sirije. Prije nego što su došli u Zagreb, bili su u Austriji i Norveškoj.
– Kad smo dolazili u Europu, nismo ni znali za Hrvatsku. Svi su govorili o Austriji, Njemačkoj, Skandinaviji... I zato smo išli dalje. Da smo znali kakva je Hrvatska, odmah bismo ostali. Sviđa nam se, ljudi su srdačni i nekako je slično kao što je bilo u Siriji prije rata – zaključuju te napominju da im osim službenih ustanova, puno pomažu i razne udruge.
Tako se, primjerice, više puta tjedno okupljaju u udruzi “Are You Syrious” gdje je za njih otvoren i dućan u kojemu mogu uzeti što žele, a vrijeme krate razgovorom, čitajući te igrajući nogomet.
Zg silovatelji su Marokanci. Od kojeg rata su oni izbjegli? Zasto ih se nije vec prije protjeralo?