Naslovnica Vijesti Hrvatska

Pred svima je izbor: ili ćemo izbjeglice gledati kao prijetnju ili kao braću i sestre

S isusovcem p. Tvrtkom Barunom razgovarali smo nakon njegova povratka s duhovnih vježbi na Golom otoku
17. kolovoza 2017. u 22:36 77 komentara 5782 prikaza
Tvrtko Barun
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Isusovac p. Tvrtko Barun dobitnik je ovogodišnje prestižnog priznanja “Europski građanin”, koje Europski parlament svake godine dodjeljuje za iznimna dostignuća u promicanju europskih vrijednosti, prepoznavši Barunov rad s izbjeglicama i migrantima u Isusovačkoj službi za izbjeglice, kojemu je na čelu. S p. Barunom razgovarali smo nakon njegova povratka s duhovnih vježbi na Golom otoku.

Humanitarna baza u Središću Imate viška odjeće? Dajte je dućanu za izbjeglice

Upravo ste se vratili s Golog otoka, što ste radili ondje?

Udruga Magis ljeti organizira desetak različitih kampova za mlade. Jedan od njih je i Goli otok. Na Golom otoku animirao sam ignacijevske duhovne vježbe za mlade u šutnji: kroz tjedan dana 25 osoba u tišini je molilo i promišljalo o svom životu, Bogu, svijetu u kojem žive. I tjedan je završio predivnim plodovima – to je ono što ljudi kažu da su doživjeli.

Kako danas izgleda Goli otok?

Goli otok je pustinja: sunce, kamen i devastirane građevine nekadašnjeg zatvora. Tu i tamo otokom prođe pokoji turist kako bi zadovoljio svoju znatiželju spram onoga što je načuo o otoku. Osim u luci gdje je jedan kafić, na otoku nema struje ni vode.

Gdje ste bili smješteni?

Spavali smo u vrećama za spavanje unutar zgrada zatvora. Blagovali u nekadašnjoj blagovaonici gdje su jeli i zatvorenici. Kuhari su hranu spremali u zatvorskoj kuhinji. Uglavnom su to prostorije bez prozora ili vrata, ali ipak ti su nas zidovi i svodovi koliko toliko štitili od sunca ili moguće kiše. Od jedne prostorije gdje su bili smješteni zatvorenici napravili smo i kapelicu.

Zašto je čovjeku potrebna takva vrsta samoće za duhovni razvoj?

Sveti Ignacije Lojolski potiče one koji žele proživjeti duhovne vježbe da odu iz svoje svakodnevice u samoću i tišinu. Dobro je s vremena na vrijeme odvojiti se od onih s kojima živim, od onoga što živim, kako bih mogao napraviti neku vrstu duhovne inventure, da osvijestim što i kako živim. I eventualno da se odlučim na neki novi korak, odluku, prepoznam neki određeni Božji poziv za moj život. A samoća i tišina su tu da se usudim govoriti... Bogu.

Samoća je uvjet kako bi se dogodio taj iskreni susret s Bogom i sa sobom. Tišina i samoća postale su privilegij u ovom našem suvremenom načinu života: po cijele dane smo, ja prvi, kraj mobitela, slušamo glazbu, dostupni smo i dijelimo svoj život s drugima preko društvenih mreža. Tišina nas potiče da se zaustavimo, razmislimo što i kako živimo mimo te buke i užurbanosti života.

Tvrtko Barun
1 / 6
Italija, migranti
migranti Tragedija Krijumčari natjerali migrante da skoče u more, utopio se 51

Jeste li se možda osjećali kao izbjeglica ili migrant, tj. kao ljudi s kojima radite?

Iskustvo života na Golom otoku slično je izbjegličkom iskustvu u dimenziji ovisnosti o drugima i jednostavnosti života. Većina izbjeglica morala je napustiti svoje domove bez puno stvari – ostaviti iza sebe nešto što su stvarali cijeli svoj život. Da ne govorimo o nematerijalnim dimenzijama: nema više socijalne mreže, prijatelja, ponekad nema više ni članova obitelji; izbjeglice su morali iza sebe ostaviti svoj jezik, kulturu, običaje…

To siromaštvo koje su oni primorani živjeti u neku je ruku slično siromaštvu života na Golom otoku: spavanje na podu u vreći, jednostavna hrana, pa čak i ono što Goli otok jest – zatvor, mjesto u kojem su mnogi doživjeli toliko patnje, zlostavljanja, puno osoba i smrt – slično je onome što je mnoge izbjeglice i natjeralo da pobjegnu iz svog doma u potrazi za sigurnošću i zaštitom.

Možete li zapravo dokučiti kako se oni osjećaju?

Teško je to. Bogu hvala, nisam u Domovinskom ratu imao osobno iskustvo izbjeglištva niti bilo tko iz bliže obitelji. S druge strane sjećam se vremena kad smo radili na terenu u Slavoniji za vrijeme izbjegličke krize: scene tisuća i tisuća ljudi koji iscrpljeni, ponekad i na kiši, prolaze pored mene. Ali to je stvarno sitno nasuprot konkretnom iskustvu izbjeglica. Najbliže što mogu suosjećati jest kad osoba odluči podijeliti sa mnom ili kolegama što je proživjela u svojoj domovini ili na putu izbjeglištva. Tada se trudimo svi zajedno pomoći joj da pokuša nadići traume i izazove koje je prošla kako bi joj budućnost bila svjetlija i radosnija.

Koliko ste migranata zbrinuli?

S kolegicama i kolegama u Isusovačkoj službi za izbjeglice trudimo se pomoći izbjeglicama u svemu što možemo. Svakodnevno ih pratimo i služimo u Prihvatilištu za tražitelje azila, pomažemo i one koji su smješteni u Prihvatni centar za strance. Konačno, na usluzi smo i svima koji su dobili azil u Hrvatskoj, prepoznali Hrvatsku kao svoju novu domovinu i žele ovoj zemlji i društvu doprinositi svojim radom, znanjem i vještinama.

migranti Zabrinjavajuće EU zbog ugroženih migranata zabilježio najveći porast ropstva

Imate li dojam da postoji prijezir prema migrantima?

Različiti su stavovi ljudi prema njima. Ima puno ljudi koji su i sami imali iskustvo prognaništva i izbjeglištva. Oni bolje razumiju izbjeglice i više se s njima solidariziraju. Jer znaju kakav je to život. Ima i onih koji ih ne vole.

A strah?

Istina. Ima puno ljudi koji ih se boje, koje u promišljanju i djelovanju spram izbjeglica vodi strah. I mislim da je to normalno – većina ljudi doista nema puno znanja o tim ljudima: tko su, zašto su došli ovamo, što traže, što žele, zašto nisu ostali tamo u nekoj drugoj zemlji, kakvi su njihovi običaji, vjera, vrijednosti... Puno je ideja i argumenata koji se temelje na tom strahu.

Jesu li oni opasni za Hrvatsku…?

Realno govoreći – ima među njima ljudi koji su opasni. Kao što i u nekom zagrebačkom kvartu ima statistički određen broj opasnih ljudi. Izbjeglice su ljudi sa svojim potrebama, strahovima, čežnjama, izazovima, poteškoćama. Kao i svatko od nas. Generalno, pred svakim od nas je izbor: bilo to prema izbjeglicama ili bilo kome koga ne poznamo, čiji nam je svijet nepoznanica. Ili ćemo drugoga promatrati i doživljavati kao prijetnju i problem, sukladno smislu izreke “čovjek je čovjeku vuk” ili će nam drugi biti brat ili sestra. Čovjek. Osoba koja može obogatiti moj svijet svojom različitošću.

Što ako se, prema odluci Europskog suda, tisuće i tisuće migranata vrate u Hrvatsku?

Zbog objektivnih razloga to se neće dogoditi. Ali kad bi se to i dogodilo, te bi osobe bile uvedene u sustav azila. Nadležno tijelo za azil u Hrvatskoj jest MUP. MUP u konačnici odlučuje ima li netko temelja za azil – na temelju međunarodnih i hrvatskih zakona. Oni koji u Hrvatskoj dobiju azil (od 2004. takvih je samo oko 370 osoba) imaju pravo ovdje živjeti. Oni kojima MUP odbije zahtjev moraju napustiti hrvatski teritorij.

Isus Krist Dejan Šorak Izbacivši Riječ iz svojih političkih i filozofskih temelja, Europa je odabrala idolopoklonstvo Profitu i Kapitalu lovci Ilegalni imigranti Krenuli su u lov na divlje svinje, a pronašli Afganistance!
  • prajdali100:

    Postovani Tvrtko meni nisu braca !!!! Ne znam jesu li tebi !? Njihova braca su u Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, Kataru, Emiratima, Omanu....Oni ih nece iako imaju para ko blata.Ali ih zato salju u srce krscanske Europe.I velikodusno su spremni financirati ... prikaži još!i izgradnju dzamija.Pusti suplju pricu molim te..... .

  • Deleted user:

    Eee moj Tvrtko ako su vama braća meni su sigurnosna prijetnja. Pitam se kako bi pričali i da li bi vam bila braća da vašu sestru ili suprugu presretnu sa skalpelom...osobno mislim da su trebali otići kod braće u Saudijsku ... prikaži još! Arabiju a ne silovati i gaziti ljude po EU.....sve sami doktori i inžinjeri

  • Deleted user:

    Obično su izbjeglice žene i djeca. A ovdje samo muškarci u najboljim godinama...