U nedjelju sam otišao na biralište i ubacio svoj glas u kutiju, iako neće ništa promijeniti. Rezultat je bio poznat odavno. Nije to veliki napor, kratka šetnja od kuće, čavrljanje s poznatima u biračkom odboru ili susjedima, ali dvije trećine mojih sugrađana nije ga ipak poduzelo. Odgovor na pitanje zašto ljudi ne idu na izbore je jednostavan: narcizam. Da veličanstveni ja odem u tamo neku ofucanu školu ili mjesni odbor, da me tamo legitimiraju kao lopova, da zaokružujem ime žene ili muškarca kojeg prezirem samo zato što su oni drugi još gori, i da, a to je najgore do svega, ipak bude izabran netko drugi – pa to je tako ponižavajuće! Moja će uvrijeđena veličina radije otići na izlet, u kafić ili ostati doma, da pokaže koliko je iznad te demokratske igrice.
Dragi Boris, vidiš li ti kako se euforično, gotovo ekstatično proslavljaju izborne pobjede? Meni predstavlja problem baš to što dobiveni mandat od strane naroda nazivaju pobjeda i to neukusno slavlje koje se na neki način može doživjeti kao ruganje. Umjesto da se zahvaljuju na iskazanom povjerenju oni slave kao u deliriju. Tako se ne ponaša osoba koju čeka težak, odgovoran i često vrlo nezahvalan posao. A iz nekog razloga se vesele, predmnijevam lagodnom životu, obilatoj nagradi za "rad", povlaštenoj poziciji u društvu, posvuda otvorenim vratima...