Dovoljan je samo jedan razgovor sa 29-godišnjim Amarom Bukvićem da shvatite jedno – taj glumac toliko je strastveno zaljubljen u svoj posao da toj vezi malo što može konkurirati. Kad su kazališne daske u pitanju, za njega postoji samo jedan način – do posljednjeg daha! To potvrđuju čak dvije Nagrade hrvatskog glumišta i dvije iznimno uspješne predstave – “Kako misliš mene nema?!” i “Djeca sa CNN-a” za koje se i danas traži karta više. O sebi ne voli govoriti mnogo, ali o svojim ulogama ne prestaje. Ponosi se time što je uspio zadržati dijete u sebi koje maštom nerijetko odluta od svega što ga drži prikovanog za tlo. Njegov je najveći dašak realnosti djevojka Ivana Hranjec s kojom uskoro planira započeti zajednički život. Svoju prvu veću kazališnu ulogu ostvario je u predstavi “Veliki bijeli zec” Ivana Vidića u ZeKaeM-u nakon koje su uslijedile one zbog kojih se naziva jednim od najboljih glumaca svoje generacije. Odrastavši u umjetničkoj obitelji, Amar priznaje da je posao kojim se bavi ponekad dvosjekli mač što donosi lovorike ali i sebičnost. Jednom ste rekli da vam je draže glumiti zločeste dečke, što upravo radite u “Najboljim godinama”. Jeste li privatno ponekad zločesti? – Bolje rečeno, mnogo je veći izazov glumiti negativce, nekako lakše dopiru do gledatelja, no moja zloća rezervirana je samo za svijet glume. Privatno sam jako dobar, trudim se to biti. Odgoj mojih roditelja me odlično disciplinirao. Osoba ste koja ne voli pričati o sebi, teško je iz vas izvući bilo kakav slikovit detalj o privatnom životu. Koliko glumom bježite od svoje introvertiranosti? – Dosta, i uspješno već godinama. Ona za mene jest jedna vrsta bijega, i ogromnog zadovoljstva. Osoba sam koja voli maštati, takav sam bio i kao dijete. Volim živjeti u irealnom svijetu, drago mi je što sam uspio zadržati to dijete u sebi. Jedan ste od rijetkih glumaca koji je već dva puta dobio Nagradu hrvatskog glumišta. Mnogi vas hvale, neki tvrde da ste jedini nasljednik Pere Kvrgića. – E sad ste me ostavili bez riječi. Lijepo je čuti takvo što, posebno jer je Pero Kvrgić osoba koja već godinama hrvatskom glumištu nudi posebnu glumačku čaroliju. Odrasli ste u umjetničkoj obitelji, mama Hasija i tata Amir bavili su se glumom, sestra Aida bavi se kazališnom režijom. Kaže se da su umjetnici iznimno sebični ljudi. Kako to komentirate? – Možda i jesmo sebični jer imamo takav posao da se na njega moramo savršeno koncentrirati. Dosta je teško živjeti s glumcima, treba se priviknuti na njihov životni tempo. Optuživali su me za sebičnost, i to uvijek kad sam usredotočen na posao. Gluma za mene nije igra, ja joj se uvijek predajem, zbog čega neki meni dragi ljudi pate jer slobodnog vremena praktički nemam. Imam sreću što se moja djevojka Ivana ne bavi glumom, ona je dašak realnosti koji me s vremena na vrijeme spušta na zemlju i moj učitelj strpljivosti. Čije savjete nikad ne bacate u vjetar? – Tatine jer s njim najviše komuniciram i konzultiram se kad su gluma i nove uloge u pitanju. I on se nekad bavio glumom. Jako sam ponosan što ga je predstava “Djeca sa CNN-a” nakon 17 godina vratila na kazališne daske. Mama je s druge strane bila ta koja me uvijek tješila kad bi nešto krenulo krivo. Kako biste opisali svoje dugogodišnje prijateljstvo s Filipom Juričićem? U čemu ste jako različiti? – Filip za razliku od mene brže živi život, uvijek je na sto strana dok sam ja mnogo organiziraniji, želim da mi je sve unaprijed posloženo i isplanirano. Nikad se nismo ozbiljno posvađali. Možda će ovo zvučati malo bahato, ali jako smo ponosni na sebe zbog predstave “Kako misliš mene nema?!” koju smo sami osmislili i koja se pretvorila u jednu jaku priču zbog koje nas ljudi i danas nerijetko zaustavljaju na ulici. Odrastajući zajedno crpili smo priče iz kvarta u kojem smo živjeli, one su bile glavni izvor kad je nastajao tekst za predstavu koja će nas uvijek spajati. Uz nju, tu su zajednički senzibiliteti i slično razmišljanje, ali to ne znači da uvijek pričamo samo o glumi kad smo zajedno. Zanimaju nas i putovanja, nogomet, ljubav... i sto drugih stvari. Ipak, vaš najljepši dan u životu vezan je za glumu, točnije za dan kad ste primljeni na Akademiju. – Istina, tad sam bio posebno sretan. Proslavio sam to tako što sam otišao doma spavati jer četiri dana nisam oka sklopio od uzbuđenja dok sam čekao rezultate.
Kad biste morali sebe dočarati u tri riječi, što biste rekli?
– Predan, jako nestrpljiv i, prijatelji kažu, duhovit.
Imate uvijek vrlo ozbiljan izraz lica, oni koji vas ne poznaju rekli bi da ste skloniji mračnom raspoloženju nego humoru. Imate li ponekad problema s depresijom?
– Svi glumci imaju. Naš je život kad posla ima jako brz, ali kad ga nema, sve stane i javlja se depresija. Dok radiš, ne uspiješ se razboljeti od brojnih obaveza, ali čim prestaneš, uhvati te svaka boljka. Zbog toga će svaki glumac često reći – samo nek’ se radi! Imao sam tu sreću što velikih stanki nisam imao, ali frustracija jesam kad sam na trećoj godini fakulteta htio da prave i velike glumačke uloge dođu odjednom.
Uvijek ste tako nestrpljivi?
– Jesam, to mi je najveća mana. Sve bih htio sad i odjednom. Kad sam pod pritiskom lako se znam posvađati, bolje rečeno, imam kratak fitilj.
Kad zbog pretrpanoga dnevnog rasporeda u posljednje vrijeme nemate vremena za djevojku i prijatelj,e dođe li vam da pobjegnete od svega?
– Dosta često, samo svi su se navikli na to da me nikad nema, posebno Ivana. Pomirila se i s tim da zbog snimanja u ranu zoru idem rano leći, pa sad imamo još manje zajedničkog vremena.
Jeste li se napokon odselili iz roditeljskog doma?
– Opasno se spremam na to. U fazi sam kupnje stana pa ako sve bude po planu, djevojka Ivana i ja mogli bismo za tri mjeseca napokon početi živjeti zajedno.
Dugo ste godina u vezi, no još nikad niste spomenuli brak.
– Još se ne planiram ženiti, ako budem – doznat ćete na vrijeme.
Na što se u životu nikad niste dali nagovoriti?
– Na uloge koje mi se nisu sviđale. Inače, uvijek previše vjerujem ljudima, neki bi me vrlo lako nazvali naivcem.
Koje biste trenutke u životu izdvojili kao najuzbudljivije?
– Ulogu u još neprikazanoj seriji “Ja, Che Guevara” u kojoj mi se ispunio dječački san, mogao sam do mile volje pucati iz pištolja. E, to je bio sam’ takav užitak! Godina i pol dana u Maleziji također je bila uzbudljiva kao i putovanje prošle godine u Irsku s Filipom Juričićem i Ivanom Glowatzkym. Filip i ja zabrijali smo da moramo obići cijeli Belfast u onim autobusima na kat. A avantura ne bi bila potpuna da nismo zbog mene i moje očajničke potrage za toaletom zašli u najgori kvart u Belfastu i ušli u neki najsumnjiviji bar. Kad smo se pojavili na vratima uslijedila je scena kao u “Desperadu”. Muzika je utihnula, a mi smo se molili da ostanemo živi dok su nas likovi za bilijarskim stolom snimali pogledom.
Kako poroke držite pod kontrolom?
– Nisam baš poročan, ali mana imam. Moji najbliži najviše utječu na to, posebno tata koji mi je usadio odgovornost. A disciplinirao sam se sam s godinama.
Kad ste posljednji put "otpustili kočnice"?
– Nedavno na dočeku Nove u Velebnom u jednom hotelu gdje sam tulumario s prijateljima i djevojkom. Ako niste znali, volim se ja zabavljati.
Postoji li nešto što u životu doista prezirete?
– Motore, ne mogu ih smisliti. Iako, ponekad bi Filip po mene znao doći s nekom brzom mašinom pa bih se pristao voziti s njim. Inače, ne volim kad me netko drugi vozi brzo u autu.
Tko vam u životu najviše podiže samopouzdanje?
– Moja djevojka Ivana. Ruku na srce, mi glumci smo jako osjetljivi i tašti, volimo čuti da smo najbolji, da odlično radimo svoj posao. I ja imam tu smiješnu manu da volim kad mi netko tepa.
S druge strane, svaka kritika može biti pogubna, može te baciti s oblaka na zemlju. Samopouzdanje mi, kao mnogima, uvijek oscilira. Najteže je s nekom novom ulogom, tad je nerijetko na niskim granama dok se ne priviknem na lik koji glumim. S godinama sam sazrio pa više nisam previše osjetljiv.
Kad bi Ivana jednog dana otišla iz vašeg života, što biste time izgubili?
– Osobu koja me u potpunosti razumije i koja me u cijelosti upoznala. Imati nekog takvog danas u ovom svijetu kaosa je dragocjeno. Najveći mi je užitak s Ivanom pobjeći nekamo iz grada u prirodu i biti isključen iz svega.
Smatrate li se danas sretnim?
– Da, jer su se stvari u mom životu napokon posložile onako kako sam zamislio. Sretan sam jer trenutačno radim na odličnoj predstavi “Prekid” kazališta Planet Art s Natašom Janjić, čija će se premijera dogoditi za Valentinovo.
Na što ste u životu slabi?
– Baš štedim za stan pa ne smijem biti slab ni na što. Inače sam jako rastrošan, volim svašta kupovati, kad kupujem ne gledam cijenu, što nije dobro.
Jeste li se ikad u javnosti toliko osramotili da ste poželjeli propasti u zemlju?
– Bilo je dosta takvih situacija. Jednom sam na kazališnoj premijeri, dok sam još bio student, u žaru potrčao prema jednoj starijoj kolegici glumici čestitati joj na odličnoj ulozi, a ona me nije prepoznala i samo se okrenula. Poželio sam nestati. Ne bi bilo tako neugodno da sam to vidio samo ja, a ne još hrpa ljudi oko mene.
Postoje li neki stihovi koji su vam važni i dragi, uvijek vas podignu kad ste neraspoloženi?
– Postoje oni hamletovski – “Opasno je kad se niske duše među moćne protivnike otisnu”.
Koje biste trenutke u životu izdvojili kao najuzbudljivije? – Na putovanju u Irsku Filip i ja zabrijali smo da moramo obići Belfast u autobusima na kat. A avantura ne bi bila potpuna da nismo zbog moje očajničke potrage za toaletom zašli u najgori kvart u Belfastu i ušli u neki sumnjivi bar s opasnim likovima za bilijarskim stolom. Scena je bila kao u “Desperadu”.
Ma koja lipa kombinacija : Amar i Ivana.Di plovi brod zvan Hrvatska? U Tursku ili na zapad?