U petak navečer postalo je jasno – sedam medalja u sedam sportova, to se nikad nije dogodilo. Osvajale su nam olimpijske ekspedicije i više, Rio će vjerojatno dugo stajati nedodirljiv s 10 medalja, pet zlatnih. Ali čak ni te zlatne 2016. nije bilo u sedam sportova. Svaka od sedam pariških medalja pomalo je priča i o Hrvatskoj, zemlji tako vrijednih pojedinaca o kojima se malo čuje i zna, sve do ovakvih prilika kad i oni zahvaljujući svojem radu i manijakalnoj posvećenosti, često praćeni samo svojim bližnjima i nekim trenerskim fanatikom koji bezgranično vjeruje u njih, dočekaju ono što čak i prosječni nogometni treneri uživaju svakog tjedna – svojih pet minuta pred mikrofonom. Zamislite da Barbara Matić ili braća Sinković, a imali bi malo više toga za reći, dvaput tjedno održavaju press-konferenciju. Svaka osvojena medalja, po pravilu, ima lice i naličje. Barbara Matić zlato je iskovala u prašnjavom skloništu čiji ulaz, barem po slikama, pomalo i plaši. Miran Maričić trenirao je na streljani na kojoj su mu se prsti smrzavali, braća Martin i Valent mogli bi napisati roman ili recimo zbirku pjesama o jarunskim lopočima i lokvanjima.
Strani treneri za izbornike u bilom kojem sportu se dovode samo ako nemaš znanje, tradiciju, škole u svim uzrastima za taj sport. Inače si maloumnik ako to radiš.