Gotovo se u potpunosti ostvarila želja predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatka Mateše o broju medalja na ovoljetnim Olimpijskim igrama. Na pitanje s koliko bi odličja bio zadovoljan, svjestan da je desetka iz Rija (uz pet zlata) gotovo neponovljiva, čelni čovjek hrvatskog sporta često je provlačio misao: "Kada bismo ponovili Tokio, bili bismo jako zadovoljni".
U Tokiju ih je bilo osam, a iz Pariza se vraćamo sa sedam razloga za zadovoljstvo. Sa sedam ostvarenih snova, a olimpijske snove najteže je dosanjati. Oni su maratonski, traju četiri godine, koliko i olimpijski ciklus. A baš kao i snovi, i olimpijske suze su najemotivnije. Vidjeli smo to najbolje na primjeru dvoje tekvondaša. Kod Lene Stojković to su bile suze radosnice, a kod Ivana Šapine žalosnice. Lavica u krhkom pakiranju nijednom se svom svjetskom (2) ili europskom (3) zlatu nije radovala toliko koliko olimpijskoj bronci. Stamenog (polu)teškaša Ivana Šapinu nijedan poraz nije pogodio više od poraza u dvije borbe za medalju.