Nikola Miljenić bit će jedna od hrvatskih uzdanica na predstojećem Svjetskom prvenstvu u plivanju koje počinje u nedjelju. Završne pripreme za nastup u Singapuru naši plivači odradili su na Tajlandu, u aklimatizacijskom kampu, a prije polaska na dalek put Nikola je kazao:
– Ja ću nastupati na 50 leptir i 50 leđno, a u pripremi svaku tu utrku volim rascijepiti na manje komade i svakome od njih pristupiti tako da usavršim taj dio. Od starta preko podvodnog dijela, pa izlazak, onda dio između 15 i 25 metara, od 25 do 35 je dizanje ritma i na kraju finiš. To su segmenti kojima pristupam odvojeno i pokušavam da svaki od njih bude savršen. Naravno, na kraju neće to nikad biti savršeno jer je to nemoguće, ali doza savršenstva moguća je u detaljima.
A štafetno, a u pitanju je 4x100 slobodno (Hribar, Miljenić, Dragoja, Nenadić), na čemu je trebalo raditi?
– Dečki su na studiju u Americi, radili su konstantno. Kada sam ja studirao, radili smo ih jednom tjedno. Ja već neko vrijeme nisam na koledžu, a to u Hrvatskoj ne radimo pa mi to dobro dođe da se podsjetim. Kao u atletici, da biste mogli dobiti kvalitetnu izmjenu, morate dobiti osjećaj kako netko pliva, kakav ima zaveslaj i ritam, kakav će mu biti ulazak u cilj. Mislim da će to biti Jere Hribar.
FOTO Naša zlatna olimpijka više ne skriva novog dečka, otputovali su na ovu luksuznu destinaciju
Ostati u SAD-u bilo bi teško
Kako je na njegovo plivanje utjecao povratak iz Amerike u Hrvatsku i je li bilo opcija da i nakon završetka fakulteta ondje ostane?
– Naravno da je to moguće, samo ne znam tko bi to financirao. Ja sam živio u Los Angelesu, samo je renta 2000 dolara. Ne znam tko bi do plaćao. To je bilo teško izvedivo. Zbog toga sam došao ovamo. Trebalo mi je malo vremena da se snađem. Ipak se u Americi plivanje tretira kao timski sport, a ovdje je to više individualno. No, ja sam sada već nekoliko godina profesionalni plivač i mislim da se snalazim. Štoviše, mislim da sam najstariji u muškom dijelu reprezentacije.
Sa samo 27 godina, a najstariji!?
– Kada bih vam rekao da sam i s 23 bio najstariji, onda bi vam se činilo još zanimljivije. Ja se sjećam, 2018. sam bio junior. Na Prvenstvu Europe bilo nas je puno, nastupili smo u tri štafete, bili smo sila. Naša štafeta 4x100 slobodno bila je udaljena od bronce za četiri stotinke, a zbog toga se i danas grizem. Prednjačili su Rusi i Talijani, koje je teško dobiti, a Poljaci su nas stigli jer je jedan naš dečko disao na drugu stranu i nije vidio Poljaka. Jer da jest, osvojili bismo broncu. No, na tom prvenstvu mi smo osvojili puno medalja. I pojedinačno i u štafetama. Od cijelog naraštaja samo ja plivam, a bilo nas je između 18 i 20. Trebalo bi vidjeti radi li se stvarno ono što bi trebalo jer, da se radi, vjerojatno bi više ljudi ostalo u plivanju.
U svim je sportovima osjetljiv prijelaz iz juniora u seniora, no prema ovome se čini da je u plivanju još osjetljivije.
– Pa to je katastrofa. U moje vrijeme nisu postojala U-23 prvenstva pa je bilo još teže. Dakle, s 18 godina, kad si još mladac, moraš nastupati s macanima od 28 godina pa ih je dosta odustajalo. Dosta mi je bivših plivača reklo da bi, da smo mi imali U-23 prvenstva, ostali još koju godinu. A i meni bi to bila prilika za neku medaljicu i odskočna daska za seniorsko plivanje.
Može li se živjeti od plivanja u Hrvatskoj?
– Može se, samo treba razmišljati da, ako se sada nešto zarađuje, treba sačuvati nešto i za poslije. Volio bih da od medijskih istupa i rezultata nešto dobijemo. Ja više nemam 20 godina pa da studentski živim od roditeljskog džeparca.
Kao i mnogim drugim sportašima u nekomercijalnim sportovima i Nikola će jednog dana morati izaći na tržište rada.
– Ja sam svjestan toga, no taj trenutak za mene još nije stigao. Još uživam u plivanju, napredujem, imam neke svoje ciljeve. Inače, stekao sam diplomu prvostupnika međunarodnih odnosa i ekonomije, a potom sam magistrirao poduzetništvo i inovacije. Uvijek sam razmišljao u tom pogledu znajući da će sportska karijera jednog dana stati i da treba od nečega živjeti. Taj trenutak prijelaza bit će osjetljiv, no to je neizbježno.
Nitko mi ne može uzeti stečeno
S obzirom na to da mu je 27 godina, koliko je još godina plivanja ispred njega?
– Teško je to reći, no dok napredujem, dok imam elana, plivat ću. Vjerujem da imam još prostora za napredak jer sam se kasno time počeo baviti ozbiljnije. Jesam bio prisutan, ali imao sam i druge fokuse. No u posljednje tri godine plivanju sam se intenzivnije posvetio.
I njemu će se dogoditi da će, nakon što započne novu karijeru, vidjeti da su njegovi vršnjaci već daleko odmaknuli.
– Bitno je što ni sada ne razmišljam samo o plivanju, već da postoji i svijet izvan plivanja i da ljudi rade i da treba biti inovativan i adaptabilan. Jednog ću dana stupiti u radni odnos, možda neću znati raditi, no to ću naučiti jer držim da mi sportaši sve puno lakše i brže naučimo. Osim toga, nitko mi ne može oduzeti vještine koje sam stekao kao i disciplinu i motivaciju koju sam izgradio baveći se sportom. Mislim da će mi to jednog dana biti prednost.
Donosi li doista u očima američkih poslodavaca određenu prednost to ako ste bili olimpijac?
– Nemojte živjet u iluziji. Ja sam živio u iluziji na faksu da kao student sportaš imam neku prednost i da će te poslodavac moliti da se zaposliš baš kod njega. Ne, to je iluzija. Ja sam 2022. kao olimpijac ondje pokušavao naći posao pa nije išlo. Jer, poslodavac će ipak prvo uzeti nekoga tko zna nešto raditi.
Otvori KEKS Pay
