Nema ništa ljepše za neki sport nego kad se pojavi, stasa nova generacija, spremna ponijeti teret očekivanja i težinu svih dotad osvojenih medalja. Na sceni je zapravo već četvrta generacija hrvatskih rukometaša s osvojenom barem jednom medaljom od osamostaljenja, jer ne zaboravimo i one još starije, Horvata, Pribanića, Bašića, Zovka i druge. Krenulo je s legendama iz devedesetih koji su "u cugu" osvojili tri medalje (Ćavar, Smajlagić, neprežaljeni Puc i Saračević, Matošević, Kljaić...). Kad su oni sišli sa scene i pomislilo se da nestajemo s karte, pojavila se Balićeva generacija, po ostvarenjima vjerojatno nedostižna, i ostvarila ono što nikad nitko nije: s posljednjeg mjesta u godinu dana skočiti na prvo.
Koliko vrijedi mišljenje jednog čovjeka? Taj isti Dagur je radio isti posao od prvog dana, a redom su ga pljuvali i domaći treneri, domaći novinari i svi u komentarima. Nakon 2 izgubljene tekme za redom to će se ponoviti.