Rukometaši Hrvatske i Njemačke danas u 17.45 sati igraju polufinale Europskog prvenstva. Naši su se iz švedskog Malmöa preselili u Dansku, a završnica se igra u Herningu, gradu u kojem – slikovito rečeno – nema dalje i koji je poznat gotovo isključivo po rukometnoj dvorani i nogometnom stadionu.
Pet sati autobusom
Europski rukometni savez (EHF) još je jednom demonstrirao svoju posebnu verziju “jednakih uvjeta”. Hrvatska reprezentacija, umjesto da bude smještena u Herningu, ondje gdje se igra završnica Europskog prvenstva, završila je u Silkeborgu. Tridesetak kilometara udaljenosti možda na karti izgleda bezazleno, ali u stvarnosti znači barem sat vremena truckanja – u jednom smjeru. Naravno, pod uvjetom da nema snijega, leda, gužve ili nekog novog “logističkog iznenađenja”. No za EHF to nisu problemi. To su detalji. A EHF, poznato je, detaljima nikada nije pridavao previše pažnje – pogotovo kad se radi o zdravlju, oporavku i ritmu igrača. Važno je da se dvorane pune, da se reflektori pale i da televizijski prijenosi idu na vrijeme. Sve ostalo je kolateral.
Jer što je malo dodatnog umora u turniru koji se igra svaka dva dana? Što je još jedan autobus, još jedno ustajanje ranije, još jedna vožnja više kad se odlučuje o medaljama? Sitnice. Rukomet se, valjda, igra i iz sjedala autobusa. Hrvatska se, uostalom, već naviknula. Koliko god nam na ovom prvenstvu gurali klipove pod noge, mi ih uporno preskačemo. Bez kuknjave, bez izgovora, bez alibija. Samo s onim tvrdoglavim, balkanskim inatom koji očito ne postoji u EHF-ovim pravilnicima, ali redovito ruši njihove planove.
- Ovo je potvrda da EHF-u nije stalo do momčadi i igrača. Oni su kao tvrtka za proizvodnju brze hrane – bitno im je prodati proizvod, a nije ih briga što ostaje iza toga. Neke momčadi imaju dva dana više odmora, a svi koji znaju nešto o sportu znaju da je to na ovoj razini ogromna razlika. Stavili su nas u autobus kao smrznute kokoši i doveli ovdje. Nisam imao vremena ni razmišljati o utakmici. Došli smo u Herning u 14.30, pa sam opet morao putovati. Vozio sam se 35 minuta za ovaj cirkus i onda se isto toliko moram vraćati. To je sramotno - rekao je izbornik Dagur Sigurdsson i dodao:
- Dosad se nismo žalili, ali kada se probudiš i moraš odraditi ovoliko putovanje, to nije u redu. I onda još na to sve moram doći na ovu pressicu. Nemoguće je imati kvalitetan trening pod tim okolnostima. Nadam se da će sutra biti bolje, ali čini se da im je samo stalo do spektakla. Nadam se da će sutrašnja utakmica biti dobra. Ne želim se nastaviti žaliti. Hrana? To mi nije najveći problem. Problem su vrijeme i nepoštovanje prema ekipi. Sve ekipe su jele u istom hotelu. Meni je bilo u redu, ne mogu pričati o ostalima.
Sigurdsson je u Dansku poveo 19 igrača i, barem zasad, ne planira dodatne pozive. Mogao je popuniti popis do maksimalno dopuštenih 20, posegnuti za nekim s proširenog popisa od 35 igrača, primjerice Antom Ivankovićem. A kad već ne možemo imati jednake uvjete, imamo nešto što se ne može rasporediti hotelima, autobusima ni kilometrima – karakter.
Trebat će “krvava” koljena
- Bit će potrebna krvava koljena za prolaz u finale - rekao je David Mandić, bez imalo patetike, onako kako govore igrači koji znaju što ih čeka. A onda je dodao ono najvažnije, rečenicu koja ne treba objašnjenje: ‘Idemo u finale!’
Od Dominika Kuzmanovića večeras se ne očekuje čudo. Očekuje se ono što već radi cijeli turnir – da ostane uspravan kad drugima zadrhte ruke.
- Protiv Njemačke nema skrivanja. Šutevi dolaze sa svih pozicija, ritam je brutalan. Za mene kao vratara najvažnije je ostati miran i pomoći momčadi kad krene nizbrdo. Vjerujem da ćemo imati svoje trenutke – i moramo ih iskoristiti - rekao je Kuzma.
A kad dođu ti trenuci, neće odlučivati hoteli, kilometri ni rasporedi. Tada će se pitati samo jedno – tko može izdržati više. A Hrvatska je kroz povijest prečesto dokazivala da najbolje igra upravo onda kad joj je najteže.
Otvori KEKS Pay
