Dagur Sigurdsson, izbornik hrvatske rukometne reprezentacije, od tri natjecanja na dva je položio s odličnim ispitom, jedno je zabrljao. Sjajno je odradio kvalifikacijski turnir u Hannoveru, kada smo izborili, kao prvi u skupini, ispred domaćina Njemačke, nastup na Olimpijskim igrama u Parizu, Sjajno je odradio i svjetsko prvenstvo na kojem smo osvojili drugo mjesto. Ono što je bilo između nije bilo dobro. Na Igrama se prvi put u povijesti nismo plasirali u četvrtfinale. A nastupi na olimpijskim igrama bile su nam prilično uspješni – imamo dva zlata (1996. i 2004.), jednu broncu (2012), jedno četvrto (2008) i jedno peto mjesto (2016).
Loš rezultat u Parizu dao je Daguru na razmišljanje što napraviti, popraviti i poboljšati. Ovaj turnir bila mu je i posljednja prilika da ostane na kormilu, da se na lažemo. Vremena za pripreme za SP i nije imao puno. Odlučio se gotovo za isti roster kao u Parizu ali je neke stvari ipak promijenio. Tako je iz srca obrane izbacio Verona Načinovića kojem ništa nije polazilo za rukom, pogotovo ne u Parizu. Trebalo je posložiti obranu s novim ljudima. I odluka je pala na Leona Šušnju, preko dva metra visokog kružnog napadača poljske Wisle. Sad ga je samo trebalo upariti s još jednim igračem, po mogućnosti iste visine. Izbor je bio Zvonimir Srna. Tandem Šušnja-Srna bio je pun pogodak izbornika. I nije više lutao s igračima središnje obrane. Plan je bio da na bočnim pozicija budu Martinović i Mandić, no taj plan je brzo propao jer se Mandić ozlijedio. Koliko je Mandić bio važan pokazale su utakmice protiv Islanda i Slovenije gdje je bio neprelazan na "dvojci".
FOTO Evo kako je izgledao zagrebački Trg nakon dočeka rukometaša
Za ključni susret protiv Islanda Sigurdsson je ponudio još jednu novinu. Nešto neočekivano. Ta novost potpuno je zbunila Islanđane, a riječ je o obrani 5-1, s Markom Mamićem kao prednjim. Nije da Hrvatska nikad nije igrala tu vrstu obrane, nije da s njom nismo osvajali medalje. Ali, trebalo je naći igrača koji će to kvalitetno odigrati. Sjećamo se samo kako je Duvnjak to sjajno igrao na Europskom prvenstvu u Švedskoj kada smo osvojili srebro. Dagur je htio na toj poziciji visokog igrača, donekle i brzog na nogama. Našao ga u Mamiću koji to inače igra i u Leipzigu. Kada bi Mamić još raširio svoje dugačke ruke, srednji vanjski suparnika nije znao što bi s loptom, Ganjao je Mamić srednjaka sve do centra. Igrala je Hrvatska davno ranije s visokim igračem kao prednjim. Tu poziciju igrao Igor Vori, samo što je Vori bio igrač u oba smjera pa nije bilo potrebe mijenjati obrana-napad.
E, tu sad dolazimo do malog problema. Naime, kada igramo obranu 5-1 onda Sigurdsson mora mijenjati dva igrača. Iz obrane izlaze Šušnja i Mamić i tu se gubi dragocjeno vrijeme. Kada bi Sigurdsson pronašao dva igrača koji se ne bi mijenjali onda bi hrvatska igra dobila na brzini. Problem je i kada se dva igrača koja igraju u napadu mijenjaju u obrani. Brzi suparnik to zna itekako iskoristiti. Primjerice Danska.
Sigurdsson ima ideju, ima viziju i našu igru može još nadograditi. Prve rezultate vidjet ćemo već protiv Češke u ožujku. Uvjereni smo da naš izbornik ima još pokojeg aduta u rukavu, pogotovo za sljedeće veliko natjecanje.