Dok ljudi vole na ekstreman način zauzimati jednu ili drugu stranu priče, prava je istina najčešće negdje u sredini. Takva je situacija i s dosad katastrofalnim mandatom hrvatskog trenera Igora Tudora u engleskom Tottenhamu, s kojim u dosadašnja četiri dvoboja bilježi isto toliko poraza, a klub se nalazi samo jedan bod iznad zone ispadanja u engleskoj Premier ligi. Jedni krive Tudora, drugi žestoko brane Tudora i krive igrače za pristup, a treći prst krivnje usmjeravaju prema vodstvu kluba. Istina je ta da su svi ovi akteri krivi (uz određen dodatak loše sreće).
Tudor nije stvorio ovu lošu situaciju, no isto tako nije uspio ni promijeniti je nabolje, za što je i doveden. Tottenham u Premier ligi ne zna za pobjedu još od prosinca prošle godine. Točnije, klub je od tada odigrao 12 ligaških utakmica te upisao učinak od osam poraza i četiri remija. Pogledamo li sva natjecanja u ovom trenutku, Tottenham je prvi put u 144 godine dugoj klupskoj povijesti izgubio šest natjecateljskih utakmica zaredom. Momčad je izgledala iznimno loše pod prethodnim trenerom, danskim stručnjakom Thomasom Frankom, zbog čega je i smijenjen, no momčad pod Tudorom izgleda još dvije do tri razine lošije.
U dosadašnje četiri utakmice na kormilu Spursa Tudor je upisao poraze protiv Arsenala (1:4), Fulhama (1:2), Crystal Palacea (1:3) i Atletico Madrida (2:5). U svakoj od te četiri utakmice koristio je svoj prepoznatljiv 3-4-3 sustav, a rotacije igrača bile su nevjerojatno česte, ne samo u kadrovskom već i u pozicijskom smislu. Joao Palhinha igrao je i stopera i središnjeg veznog, Archie Gray igrao je desnog beka, lijevog beka i središnjeg veznog, Pedro Porro pak igrao je i stopera i desnog beka, a Connor Gallagher središnjeg veznog i desno krilo. Već samo ove informacije upućuju na zaključak da stabilnost nije jedna od karakteristika u mandatu hrvatskog stratega.
Istini za volju, Tudoru nije lako slagati momčad. To nije nikakav alibi, već jednostavno nezaobilazna stvarnost Tottenhama. U ovom trenutku londonski klub ne može računati na čak devet prvotimaca (Kuluševski, Maddison, Kudus, Bergvall, Udogie, Odobert, Bentancur, Davies i Dragusin). Od ovih izostanaka može se kreirati gotovo pa cijela prva postava Spursa.
Isto tako, igrači koji su na raspolaganju jednostavno igraju debelo ispod svoje razine. Dva ponajbolja klupska igrača, stoperi Christian Romero i Micky van de Ven, izgledaju neprepoznatljivo: nižu greške i u pozicioniranju i u posjedu te zarađuju nevjerojatno glupe crvene kartone. Xavi Simons, čovjek koji je prošle sezone "razvaljivao" u Leipzigu, izgleda kao uplašeni dječak u dresu Tottenhama, a ni ostala zvučnija imena poput Palhinhe, Bissoume, Richarlisona i Kola Muanija po izvedbama nisu ni blizu svojeg maksimuma. Jedini koji u Tudorovu mandatu zaslužuje pozitivnu ocjenu mladi je polivalentni Archie Gray.
Dijelom su te slabe izvedbe Tudorova krivnja, a dijelom krivnja igrača. Kao prvo, Tudor je pristupio momčadi na izrazito rigidan način, s tvrdoglavim taktičkim sistemom i pristupom "tko me neće slušati, neka odmah ide". Parafrazirao je i javno tu rečenicu izjavom: "Ja vodim ovaj brod, a ako igrači ne žele biti u tom brodu, neka ga samo napuste." Takav je pristup možda prolazio prije 20-ak godina u nogometu, ali danas jednostavno sve rjeđe prolazi, tko god se s njime slagao ili ne. Igrači su više samodopadni, manje altruistični i manje podložni autoritetima no ikada dosad, posebice igrači koji imaju zvjezdani status i astronomski visoke plaće, te je u takvim situacijama potrebno napraviti prilagodbu jer u protivnom nećeš pobijediti.
– Teško je javno prozivati igrače kada nemaš rezultate jer kada kao trener nemaš baš nijedan rezultat, takvim izjavama automatski gubiš svlačionicu. Tudor je hrabar što je prozvao igrače, ali nema rezultatsku podlogu za to, barem ne u Tottenhamu. A u takvoj situaciji taj tip izjava ostavlja te izoliranim – rekao je Steven Caulker, bivši stoper Tottenhama i engleske reprezentacije.
Dodatno zabrinjava činjenica da igrači zaista ne prate Tudora. Preko raznih kanala brojni su igrači iz kluba u medije poslali poruku da ih potencijalno ispadanje u drugu ligu (što bi bilo prvi put za Tottenham u 49 godina) baš i ne brine jer na ljeto ionako namjeravaju napustiti klub. Isto tako, igrači su u medije pustili i to da Tudor previše traži od njih na treninzima. Naravno, s jedne strane igrači su nedvojbeno samodopadne mimoze, no s druge strane Tudor bi trebao imati mogućnost primijetiti kakav pristup grupi igrača najviše odgovara, što u taktičkom što u psihološkom i pedagoškom smislu, kako bi izvukao najbolje moguće od njih. Jedno nužno ne isključuje drugo. Tudor nije sudjelovao u prvotnom tonjenju Tottenhamova broda, ali isto tako nije ni učinio prave korake kako bi brod prestao tonuti. Kao što smo rekli i na početku, istina je gotovo uvijek negdje u sredini.
Otvori KEKS Pay
