Doba pandemije obilježit će socijalno distanciranje, strah i nemogućnost viđanja bliskih osoba. S tim se susrela i glumica Jelena Miholjević koju i ove sezone gledamo kao Kseniju u "Crno-bijelom svijetu", a koju je posebno ražalostila činjenica da svog oca, glumca Borisa Miholjevića, koji živi u domu za starije nije vidjela pet mjeseci.
- Nismo se vidjeli već pet mjeseci, jedva čekam da ga zagrlim - kazala je glumica za Gloriu.
Prošlogodišnja osvajačica Večernjakove ruže za najbolje glumačko ostvarenje progovorila je na dirljiv način o životu u Zagrebu, kakvog se sjeća za vrijeme svog studiranja na Akademiji dramskih umjetnosti.
- Dečki iz centra su uvijek bili pojam neki. Bilo je posebno kad su nam bili dečki. Cijelu akademiju spavala sam u Preradovićevoj kod Barbare jer mi je teško bilo tih 8 min tramvaja odraditi do kuće. Stiskale smo se u dječjoj njezinoj sobi. U Mrazovićevoj popila pojela i ismijala sve što se dalo isplakati. ‘Idem u centar’ je uvijek bio potez (iako to znači samo 10 min dužu šetnju s Trešnjevke). Ipak sam uvijek potajno maštala kako bi bilo živjeti u centru (ponosna na tada radničku Trešnjevku). Otac Zagreb, majka Trešnjevka. I prijatelji iz centra (koji sada sele iz stanova u šuti ili dižu kredite da ih ponovno srede) su imali manje pse i bili više chic više cool i više glow. Na kave kad se ide u centar ipak se triput u zrcalo pogledaš. I kina i kazališta i klubovi-na Trešnjevki su postali dm-ovi ili kockarnice - sad će i u centru. Ovi potresi će proći ili ćemo se naviknuti (to su te opcije). - napisala je Jelena.
01.12.2020.., Zagreb - Roman "Sinovi, kceri“ Ivane Bodrozic predstavljen u Uraniji - prostoru kreacije. Ksenija Pajic i Jelena Miholjevic Photo: Josip Regovic/PIXSELL
Njezina objava brzo se počela širiti Facebookom, a Jelena svoj osvrt na stanje u metropoli završava ovako:
- Znam da mi je jesen izvana jesen iznutra. Znam da sam u jesenskim godinama. Pa sam patetique. Ali gledati kako se trusi naš grad, kako propada. Jedini grad na svijetu u kojeg se doseliš pa ga ne voliš. Radiš sve da ga uništiš. Uopće ga ne skužiš. Siluješ koristiš. Prezireš mu jezik. Svi ovdje dolazimo a rijetko tko ga voli. Svi jedva čekaju spojit’ praznike i zbrisati odavde. Ponosni da sa Zagrebom ništa nemaju. Osim grabeži. I to se vidi. Naš grad je momentalno kao starac u poderanoj pidžami s pečatom KBC kojeg su strpali u Vrapče na zatvoreni odjel da ga mogu na miru opelješiti uz pomoć lukavih savjetnika. Ja mislim da je fejs samo za vesele i površne stvari. Ali. Dragi moj grade s galopirajućim Parkinsonom. Sjećat ću te se mladog uvijek. I to ću eto nekad zapisati.
