S Đorđem Balaševićem sam posljednji put uživo razgovarala ratne 1994. Bilo je to u Ljubljani, prepuna dvorana Tivoli bila je nabijena emocijama, kako tamošnje tako i hrvatske publike koja je na sastanak sa svojim “zabranjenim” idolom dolazila isprva tajno. Kao na sastanak s ljubavnicom, reći će Đole danas. A po hodnicima i pred dvoranom susretali smo tada i mnoštvo naših ondašnjih estradnih i tv-zvijezda, maskiranih u sunčane naočale, čudne šilterice i kapuljače, valjda da ih se “ne bi povezalo”... Neki od njih molili su nas i da ih nipošto ne spominjemo u našim izvješćima – jer su, naime, “takva bila vremena” – pa ih, eto, na njihovu dušu, nećemo imenovati ni danas. Iako bismo mogli.
Malo poslije, na službenom ulazu dvorane pred nas je banula neobična “sjenka od čovjeka”, mršava i nevjerojatno ispijena figura nekoga tko je glasom neodoljivo podsjećao na Đorđa Balaševića. I bio je.
Rezultat tog susreta bio je naš intervju u Večernjaku, zbog kojega je Đole po povratku u Novi Sad navodno “nastradao”. Naime, zbog zadnje rečenice iz tog intervjua – o tome kako mu je najveća želja, kad već ne može legalno nastupiti u Hrvatskoj, da “napravi koncert u Bregani te da zvučnike okrene prema Zagrebu i odvrne ih do daske kako bi ga cijela Hrvatska čula” – uzeli su ga na zub srpski mediji. U kojima je ionako cijelo vrijeme rata bio nepoćudan – ponajprije zbog svoje “jezičine” i otvorenih antiratnih stavova koje se nije libio dijeliti s publikom ni u svojim pjesmama niti na kasnijim “koncertima u okruženju”. Po sistemu “tko nas, bre, rastavi”, Đole je sve brojnijoj hrvatskoj publici sipao svoje glasovite monologe, u kojima nije štedio tadašnje ratne i vojne vođe svoje “otadžbine”, a zbog čega su ga ovi silno željeli mobilizirati. Pa je koncerte zato isprva i održavao na tzv. neutralnim terenima.
Spjevao je on godinu-dvije prije toga i glasovitu baladu “Čovek s mesecom u očima”, odu ubijenom Vukovaru, te pjesmu “Krivi smo mi”, pa se poslije i nije čudio što ga gotovo cijelo to desetljeće nije bilo u medijima niti na tamošnjoj televiziji.
Debitant u 57. godini
Šesnaest godina kasnije, Balašević najlegalnije dolazi u Hrvatsku – i to u, po tko zna koji već put, u dahu rasprodane dvorane, na svoju najnoviju hrvatsku “Tour 2010”. U sklopu koje će ovaj put posjetiti tri arene: Osijek je prošli vikend već poharan, dvorana je bila rasprodana za samo tri i pol sata, a slično je bilo i sa Splitom i Zagrebom, u kojima sa svojim “putujućim bioskopom” i novim “tamburaško-elekričnim bendom” Panonskom mornaricom nastupa 10. i 11. u splitskoj, te 18. i 19. prosinca u zagrebačkoj Areni, pa “tapkaroši” već unaprijed trljaju dlanove. Prvi dani gostovanja rezervirani su za koncerte, a drugi za premijeru filma “Kao rani mraz”, koji oslikava glasoviti ep o Vasi Ladačkom, te u kojem je Balašević u 57. godini debitirao i kao redatelj. Stoga mi se i prvo pitanje Balaševiću, neposredno nakon njegova osječkog trijumfa, logično nametnulo:
Što se u ovih 16 godina promijenilo u životu Đorđa Balaševića?
– Pa i ne baš puno toga, osim mog odraza u ogledalu, a zbog kojega se svakog jutra iznova šokiram... Sve drugo je ostalo isto – i ti “neki novi klinci”, koji su se i u međuvremenu pojavili – jer ja, otkad sam se pojavio na sceni, ispred sebe gledam taj divan, mladi svijet koji zna sve moje pjesme napamet – pa kad sam s njima osjećam se definitivno mladenački i pobjednički. A onda, kad se osvrnem oko sebe po sceni i vidim nas, primijetim koliko nam je vremena prošlo, kako nas je nešto malo “drmnulo”. I zato je svaki susret s ogledalom i mojim odrazom u staklu novi šok za mene. Ali oni su ta moja pobjeda, osobna, ali i pobjeda tog jednoga senzibiliteta, filozofije koju smo pokušali proturiti.
“Računajte na nas”
Znači, draže vam je vidjeti te klince u publici nego nas “matorce” iz pedeset i neke, zar više “ne računate na nas”? Ili je to samo bila pjesma?
– Ja sam o vama “mlađuriji” i govorio; ja ne znam gdje su ti matorci bili (smijeh), oni su vjerojatno sjedili negdje dalje jer ja, eto, ovdje pred sobom vidim samo 50-godišnje curice, ili ono što ja volim reći – “50-godišnjakinje s aurom devojčice”! Apsolutno je to ta mladenačka energija, i onda znam da smo pobijedili.
Očito jest, jer nedavno ste i sami izjavili: “Ja sam vam kao mini suknja, svakih pet godina dolazim u modu”...
– Točno tako. A s druge strane, svi mi govore: Lako je biti Đorđe Balašević koji na bini izvodi 50 pjesma koje svi znaju. Ali zato sam dobar gost – dolazim rijetko i kratko ostajem (smijeh).
Vaš koncept “Putujućeg bioskopa Balašević” također se pokazao vrlo uspješnim - baš kao i vaš redateljski prvijenac “Kao rani mraz”, koji je bio pravi plod vaše obiteljske filmske manufakture.
– To je bio način da uključimo cijelu obitelj. Jedna mi je kći, Jovana, diplomirana glumica, druga, Jelena, diplomirana redateljica, a supruga Olja je “na crno”, ona je “piratski producent”. Ona je sve ove godine progurala najteže, kad je s osam maraka morala organizirati život za cijelu obitelj... Tako da se ona u tome poslu uklopila savršeno, i to je bio način da nešto radimo, a da pritom budemo svi zajedno. Sin Aleks, koji je tek krenuo u gimnaziju već je imao jednu epizodnu ulogu s Radom Šerbedžijom i Peđom Bijelcom. Uglavnom je rekao, kad je čuo s kim treba igrati, ja mu kažem s Radom Šerbedžijom, a on pita: A tko je ovaj drugi? Ja kažem Peđa Bijelac, on ti je igrao u Harry Potteru, a Aleks će na to: Onda može. I tako, imao je dvije-tri rečenice, ali dovoljno, nadam se, da i njega “inficiramo” i da ostane u tom svijetu.
A kako ste se vi snašli u ulozi redatelja?
– Nije bilo teško, imao sam puno pomoći od moje Jelene i njezina momka, to je kao “moj zet na crno”, pošto se njih dvoje već godinama zabavljaju. Oni su oboje redatelji pa sam od njih dobivao konzultacije i one neke stručne, male korekcije. A ovo drugo je manje-više sve dobro išlo jer sam napisao ozbiljan scenarij, i vježbali smo s mladim glumcima kod nas u dvorištu jer smo znali da nećemo imati puno dublova, trake, ništa... Pa su oni izlazili savršeno pripremljeni. I bilo mi je to veliko zadovoljstvo jer mene su plašili ljudi iz svijeta filma – “daj, nemoj ti to raditi, to je užasan posao, ne znaš s čim se hvataš” – valjda da se ne bi ta tajna odala, kako je to zapravo divan posao. A publika će prevladati, u stvari ona odlučuje o tome da li ćemo to još pokušavati raditi. Ali, kako imamo stručnjake u familiji, pa ako ništa drugo i ako netko od njih bude snimao fim, ja se uvijek mogu ubaciti unutra kao scenarist, autor muzike ili savjetnik. To je sada u mojim godinama in, a savjetnici su sada u modi, svi su neki savjetnici.
Pa dobro, Đole, gdje će onda više biti kraj tom Balaševiću? Jer usto što pjeva, piše, sklada i glumi, sad eto, još i režira... čisti “multipraktik” tip?! Što je onda sljedeće?
– Dugo sam prisutan i mnogima sam dosadio još od onog trenutka kad sam se pojavio, a ovim svojima, njih sam gledao sačuvati. Pa sam onda rekao sebi – ‘ajd da se sad malo sklonim, njima sam dobar, ali sam im dobar godinama pa i to dosadi, hajde da sad probam napisati neku knjigu. Pa sam malo mijenjao žanrove, da ostanem u vezi s njima, ali da ne budem JA toliko prisutan. Zato mi je velik ponos i radost da se sada provozam Osijekom, Splitom ili Zagrebom i da pritom ne vidim sebe na plakatima, nema one presije – ne davim ih, ne idem u tv-emisijama... Dakle, ne pritiskam medijski, a eto, imamo načina da se nađemo. Znam da je to danas i malo neukusno gledati, taj jedan matorac na sceni – jer gledam i ove Stonese pa se krstim – pa, dobro, dokle će ovi, zar treba krpa da ih potjera sa scene...Valjda ću tako i ja: dokle god postoji ta potreba da ja budem interpretator tih mojih pjesama, i dokle se god ne pojavi neki novi klinac koji će nas sve otpuhati sa scene, tad ću se valjda i ja skloniti i reći: dosta te je bilo više, makni se.
beli444a4 iš,iš,iš,iš......