Da tu moćnu filmsku industriju, koja nam je podarila bezbrojna remek-djela, porazi televizija? To bi moglo zauvijek promijeniti odnos prema kinu, prema cijelom jednom tržištu koje zgrće milijarde dolara.
Hoće li Akademija krenuti u tom smjeru da ponizi Hollywood i veliko platno? U priču se aktivno uključio i utjecajni Steven Spielberg koji je rekao: “Volim televiziju, ali filmovi se gledaju u kinima.”
Nije li time poručio da “Roma” ne treba dobiti Oscar?
“Roma” je nominirana za najbolji film, i za najbolji strani film, i ta situacija podsjeća na 2001. godinu kad se u istoj situaciji našao Ang Leejev “Tigar i zmaj”. Tada je dobio Oscar samo za najbolji strani film. No, može li se ove godine dogoditi sljedeća situacija: da “Roma” dobije Oscar za najbolji film, a “Hladni rat” za najbolji strani film? Teoretski može. No to bi onda značilo da je “Hladni rat” zapravo najbolji film, jer je bolji i od najboljeg, što bio teško objašnjivi nonsens. Ili recimo sljedeća situacija: “Roma” pobjeđuje za najbolji film i najbolji strani film, no Oscar za redatelja odlazi u ruke Paweła Pawlikowskog za “Hladni rat”? I to je moguće, no kakav bi to onda bio šamar za Alfonso Cuaróna koji bi, dakle, imao apsolutno najbolji film godine, no dobio bi poruku da to nije njegova redateljska zasluga, već produkcijska, montažerska, glumačka.
No “Roma” je, koliko god nam je svima kino draže od televizije, ipak najbolji film među osam nominiranih i svakako bi najpravednije bilo da dobije Oscar. Priča o meksičkoj obitelji iz srednjeg sloja u kojoj su u fokusu ostavljene žene vizualno, dramaturški i emotivno je izrazito snažna, s nekoliko povijesno važnih scena, poput one kada sluškinja Cleo rađa mrtvu bebu, ili završna mitska scena kada pokušava spasiti iz uzburkanog mora dječaka, iako ne zna plivati.
Biografske priče
Od ostalih filmova nominiranih za najbolji film najviše prašine podiže priča oko “Bohemian Rhapsody”, biografska priča o Freddieju Mercuryju i grupi Queen, i to zbog redatelja Bryana Singera. Naime, s uspjehom filma ponovno su potencirane priče o njegovu navodno seksualnom zlostavljanju. Bafta je tako povukla njegovu nominaciju za najboljeg redatelja, a studenti Sveučilišta Južna Kalifornija potpisali su peticiju da se njegovo ime makne s jednog programa koji se tu vodio. Sam Singer sve odbacuje i prstom upire na “homofobnog novinara čija bizarna opsesija mojim životom traje još do 1997.” Da nije došlo do ovih optužbi, “Bohemian Rhapsody” možda bi bio i glavni kandidat za Oscar, unatoč tome što film kritika nije pomazila i što se radi o vrlo friziranoj verziji istine.
No Akademija pati od priča koje dramatiziraju živote homoseksualaca, a Freddie je, priznajmo svi, zaslužio oživljavanje u velikom hollywoodskom spektaklu kakav je ovaj. Naravno, film je mogao biti bolji, no ono što u njemu svakako pršti jesu rokerske vibracije i vrlo kompliciran seksualni i emotivni život u koji je Freddie upao, a unatoč tome nastavio stvarati i davati najbolje od sebe. Iako ovo nije najbolji film iz 2018., on nekako najduže ostane vibrirati u našem krvotoku, što znači da je pogodio srž. Film je uvijek pomalo fabricirana verzija istine i nijedan biografski komad nije potpuno čist i oslobođen netočnosti. Pogotovo su smiješna prozivanja s ovog našeg prostora kako film nije posve biografski točan. Kao da je Zagreb predgrađe Londona pa sad mi bolje znamo svaki Freddiejev korak!
Uostalom, ni biografska priča “Čovjek iz sjene” o Bushovu potpredsjedniku Dicku Cheneyju nije posve točna, pa nitko ne proziva redatelja. Inače, to je standardno spotovski uradak Adama McKaya koji je još više od Singera dočaravao stvari. McKay se odlično poigrava pri sklapanju cjeline i film će možda dobiti Oscar za montažu, a briljira i Amy Adams u ulozi Dickove odlučne supruge. No Christian Bale je osrednji glumac pa tako ni ova njegova uloga, unatoč nagradama i pohvalama, ne predstavlja snažniji glumački iskorak. Ekstremno debljanje za uloge još je od doba Roberta De Nira u “Razjarenom biku” prestala biti stvar zbog koje bi netko trebao dobiti Oscar, no glumci manjak kvalitete pokušavaju nadoknaditi ekstremnim žderanjem.
“Omiljena” neobičnog grčkog redatelja Yorgosa Lanthimosa sljedeći je na popisu nominiranih za najbolji film i priča je to o dvoru u doba engleske kraljice Ane. No koga, dovraga, više zanimaju engleske kraljice i kraljevi i ludosti s njihovih dvorova, sve se uvijek svodi na istu mantru – da su kraljevi ludi, a njihovi podanici prokleti gadovi koji se, poput šahovskih figura, bore za što bolji kvadratić utjecaja i vlasti na dvoru. Da, “Omiljena” ima naglasak na dijalozima koji su doista iskoračili iz uobičajene verbalne komunikacije iz tog doba, a i vizualni okvir koji je često složen kroz objektiv “ribljeg oka” nije baš uobičajen, ali to su samo nijanse koji su fragmentarno film učinili nešto drukčijim, ali ne i nužno boljim od sličnih klasika (“Kraljica”).
“Crni član KKKlana” film je o tamnoputom policajcu koji se infiltrira u lokalnu organizaciju Ku Klux Klana, no fizički na sastanke i druženja bijelih rasista ne odlazi on, nego drugi, bijeli policajac. Spike Lee pokušao je ozbiljnu temu obojiti blagim humorom i to je napravio prosječno jer su one potpuno razvodnile glavni sadržaj, a opaki pripadnici Ku Klux Klana ispali su bezveznjakovići koji jedva da i cipele znaju zavezati.
No zato je iznenađujuće dobro sličnu temu rasizma, obojenog humorom, obradio Peter Farrelly, jedan od braće Farrelly koji potpisuju neke od najgledanijih komedija u povijesti filma (“Glup i gluplji”). U filmu “Zelena knjiga: Vodič za putovanja” taj je odnos sjajno izbalansiran: dok su humoristične sekvence potkrijepljene sjajnom glumom i sočnim dijalozima, dotle su dramaturški najbitniji detalji snažni, što znači da je Farrelly itekako bio fokusiran na to da mu priča o rasizmu ne izmakne iz ruku. Istodobno znalački gradi odnose i bez nekih turbulencija zbližava dva potpuno različita karaktera. Teško je pronaći neki poseban nedostatak u ovom filmu i Akademija ne bi pogriješila kad bi njemu dodijelila Oscar. No, ponavljam, “Roma” je bolji film, a “Hladni rat” još bolji, pa će biti zanimljivo vidjeti rasplet dodjele Oscara u kategoriji najboljeg filma, najboljeg stranog filma i najboljeg redatelja.
Talijanski biser
Kao i svake godine, veliki propusti napravljeni su s Oscarom za najbolji strani film – kategorije koja najviše zanima filmske sladokusce. Dakako, nije se ni očekivalo da se preskoče tri najrazvikanija filma, “Obiteljske veze”, “Roma” i “Hladni rat”. No, šteta je što tu nisu uvrstili dva dragulja i dva najbolja filma iz 2018. – talijansko remek-djelo “Dogman” i danski “The Guilty”. Vratit ću se još jednom na dodjelu Oscara 2001. i situaciju u kojoj za najbolji strani film nisu nominirana dva najbolja filma te godine: hongkonški “Raspoloženi za ljubav” i tajvanski “Jedan i dva”. Tih filmova nije bilo nigdje – nisu ih zapazili Akademijini glasači, nije ih bilo na Zlatnom globusu, na najvećim svjetskim festivalima... Dvadeset godina poslije oba ova filma smatraju se ponajboljim modernim filmovima i malo ih koji filmski kritičar ili redatelj neće uvrstiti na popis deset najboljih filmova 21. stoljeća.
1. OSCAR ĆE DOBITI
2. OSCAR BI TREBAO DOBITI
3. TREBAO JE BITI NOMINIRAN
Pogledajte i koji su poznati voditelji i glumci umrli na snimanju.
A Oscar je izgubio vezu s kinopublikom.