Kad govori o odrastanju, redatelj Vinko Brešan ne može se sjetiti nestašluka. Vrijedno je, kaže, učio, bio pravi štreber. Kao četverogodišnji klinac htio je biti čarobnjak, a za životni poziv odabrao je srodnu profesiju.
– Čarobnjak stvara svjetove, isto radi i filmski redatelj – kaže.
Odrastati uz oca Ivu Brešana smatra blagodati, jer je naš najpoznatiji scenarist i dramaturg smatrao da odgoj kao proces ne postoji.
– Po njemu postoje samo uzori. Ivo smatra da se čovjeka ne može odgajati, nego mu vlastitim primjerom pokazati kako se živi. Vrlo jednostavno – govori Brešan mlađi.
Gledao je oca i od malih nogu shvaćao koliko je teško pisati. Zato je radije odabrao film i režiju. Jedan je pisac, govori Vinko, u njihovoj kući dosta.
U Zagreb je došao s namjerom da studira režiju, ali je pao na prijamnom pa je upisao Filozofski fakultet. Onda je ponovno išao na prijamni za režiju pa je opet pao i tek je iz trećeg pokušaja upisao. Strašno je, govori, bio ambiciozan, htio je završiti dva fakulteta, i Filozofiju i Akademiju, no kad je napokon upisao režiju, više mu se nije dalo. Studentske dane pamti kao najljepši, najbezbrižniji dio života. Stanovao je na Dolcu, u bakinu stanu, bio okružen kolegama i prijateljima s Akademije. Svaku bi večer odlazili u Kinoteku, Lapidarij, ali pred Zvečku i Kavkaz - rijetko.
– Nikad nisam razumio, ni dan-danas to ne shvaćam, da netko stoji na nogama i drži šalicu kave u ruci, a u drugom kafiću postoji stolica na koju može sjesti. Shvatio sam ja da je to jako fino mjesto, da se tu skupljaju rokeri. Ponekad bih otišao, ali nikad nisam razumio poriv da se stojećki ispija kava – kaže Vinko Brešan.
Na trećoj godini Akademije snimio je kratki film “Naša burza” i na festivalu u Oberhausenu našao se među najuglednijim ljudima kratkog metra na svijetu.
– To je Cannes kratkog filma. Gledajući njihove filmove shvatio sam da nemam pojma o poslu kojim se bavim. Ne znam ništa. I taj mi je Oberhausen okrenuo život, jer kad sam se vratio, više nisam bio tako bezbrižan. Sjedio sam u kinu, gledao te filmove i mislio “vauu, kako da i ja to napravim?” Sto sam si pitanja na tom festivalu postavio. Odgovor je bio samo jedan – asistiranje, rad, učenje od onih koji to zaista znaju.
Nakon deset godina asistiranja najvećima debitirao je sa 32 godine, s filmom “Kako je počeo rat na mom otoku”. Scenarij je napisao Ivo Brešan.
– Radili smo vrlo ugodno. Ivo zna da se sa svime što napiše naposljetku treba suočiti redatelj. I kad bi došlo do onoga hoće li biti po njegovu ili po mom, bilo je po mom, naravno. Jer ja radim tu scenu, ne on. Bilo je situacija da je Ivo rekao “ne”, a ja “da”, ali zadržali smo profesionalan odnos, nikad usred snimanja nismo došli na ono “otac i sin” – priča Brešan.
Film je to koji je, od svega što je napravio, imao najbolju komunikaciju s publikom, ali to ne znači da je i najbolji koji je napravio. Najpreciznijim iz svog opusa smatra “Svjedoke”.
Vrlo uspješno okušao se i u kazalištu.
Iako se njegovi “Mirisi, zlato i tamjan” na Riječkim noćima igraju već deset godina, Brešan kaže da je u kazališnu režiju ušao slučajno. Duško Ljuština pozvao ga je da u Kerempuhu radi “Pljusku”. Za tu je predstavu dobio nagradu na Danima satire, a pravi vjetar u leđa dala mu je jedno desetljeće poslije Mani Gotovac. Nakon “Mirisa” uslijedila je i predstava “Ničiji sin”.
– Nisam klasični kazališni redatelj, radim to po narudžbi. Netko me nazove, ponudi tekst, ja pročitam i kažem može, ima smisla. Zadnji me zvao Milan Štrljić za “Ribarske svađe” na Splitskom ljetu. Uglavnom režiram ljetne predstave jer tijekom godine imam posla u Zagreb-filmu – kaže.
“Ribarske svađe” kultna su splitska predstava u kojoj su igrali Boris Dvornik, Ivica Vidović, Josip Genda, Zdravka Krstulović, Asja Kovačić... geniji glume. Nije mu bilo lako prihvatiti se režije, no njegova je, kaže, sreća, što je filmski redatelj pa nema kompleks prijašnjih predstava.
– U kazalištu sam samo gost. Znao sam da je to bila enormno uspješna predstava, hit. Pristao sam i napravio dobru predstavu. Karte su bile rasprodane, a predstava je dobila nagradu Judita – kaže.
I sam je stao ispred kamera te se kao glumac pojavljivao u svojim i tuđim filmovima, ali i u nekim serijama kao što su “Zakon”, “Bitange i princeze”...
– Gluma mi je najzabavnija na svijetu jer ne moram misliti ni o čemu osim o tekstu i ulozi. Kao redatelj moram biti na 12 kolosijeka, a kao glumac samo na jednom – kaže.
Za glumce ističe da su sukreatori njegovih filmova. Kao ekipa publici pokušavaju ispričati istu priču. Za sve što valja, kaže Brešan, u njegovu novom filmu “Svećenikova djeca”, oni su zaslužni, a za sve što ne valja, ističe, on je kriv. Ima, kaže, fascinantnu glumačku ekipu: Krešimir Mikić, Nikša Butijer, Dražen Kühn, Marija Škaričić, Jadranka Đokić, Goran Bogdan, Stojan Matavulj, Marinko Prga...
– Gledao sam koliku mi kvalitetu nude. To su sve redom vrhunski glumci, posebice Krešimir Mikić. Nema takvih puno na svijetu, možda 30-ak. Njegova je najveća mana što nije rođen u Engleskoj ili Americi, jer bi bio svjetska zvijezda. Kako je hrvatski glumac, nema taj prostor. Rodio se na krivom mjestu – kaže Brešan koji, priznaje, ni sam nikad nije osjetio poriv da režira, primjerice, američku priču.
1964. Evo Vinka!
– Jednom me netko pitao kako je bilo odrasti u sjeni Ive Brešana. Rekao sam da ja to ne vidim tako. Ivo ne stvara sjene, on obasjava. Dakle, i ja sam odrastao obasjan Ivom Brešanom, to je veliko bogatstvo, sreća. Imao sam sreće da se rodim kao njegov sin, jedino njegovo dijete, da uvijek budem uz njega, gledam i slušam kako nastaju drame, kad se stvara nešto novo i kreativno.
1992. Vjenčanje sa Sandrom
– Te sam se godine oženio. To je ljubav iz srednjoškolskih dana. Skupa smo došli u Zagreb upisati studij, što se pokazalo frustrirajućim. Pita ona: “Što ćeš ti upisati?”, a ja kažem: “Režiju”. “Što bih mogla ja?” pita ona opet, a ja odgovorim “Što ne probaš na montaži?” Odemo na prijamni, ona prođe, ja padnem. Užasno frustrirajuće. Većinu svojih filmova radio sam s njom, gotovo sve. Više-manje sve se radilo u obitelji. Samo zadnja dva filma nisam radio s ocem nego s Matom Matišićem.
1995. Filmski debi
– Kad je rat počeo jenjavati, shvatio sam da se moram okrenuti poslu. Došao sam na ideju za film “Kako je počeo rat na mom otoku”. Istina, maglovitu ideju u kojoj je već bila “pašta šuta”. Došao sam Ivi i rekao: “Hajmo raditi scenarij!”. To je divno, ne može mi reći “ne”. Kako će vlastitom sinu reći: “Čuj, ne da mi se s tobom pisati scenarij”?! Čitao sam da je gledanost bila 342 tisuće. Od ‘90. do danas, najgledaniji film nakon “Titanica”. On je imao oko 400 tisuća posjetitelja, pa “Kako je počeo rat na mom otoku”, a onda “Nemoguća misija” i “Gospodari prstenova”.
2012. Svećenikova djeca
– Nova komedija čija je premijera zakazana za 3. siječnja. Radnja se vrti oko mladog svećenika na dalmatinskom otoku. Da bi povećao natalitet u mjestu, odlučio je bušiti iglom zapakirane kondome. Zato se udružio s priprostim trafikantom i pomahnitalim apotekarom. Njih trojica potajno ukidaju kontracepciju na otoku. U početku im ide dobro, događaju se trudnoće i vjenčanje, ali onda krenu komplikacije jer u mjesto siže biskup.
