Činilo se da se sve staro i mlado okupilo u petak navečer na prvom koncertu Bijelog dugmeta u Areni Zagreb, njih oko 17 tisuća. Dvorana je bila nakrcana doslovno do zadnjeg reda parketa, nikada nisam vidio toliko punu Arenu. Podsjetimo se, kada su se okupili za tri stadionska koncerta 2005. prošlo je 15 godina od razlaza grupe. Danas je još 20 godina prošlo od tada, pa je jasno da je malo toga isto kao lani, ili preklani. No, ono što je ostalo isto popis je pjesama Bijelog dugmeta upisanih u svijest i emocionalnu prtljagu publike, pa ne čudi da su reakcije bile ekstremno euforične.
Dakako, to danas više nema veze s rockom, radi se o jednostavnom estradnom podsjetniku na karijeru nekada najvećeg benda u Jugoslaviji. Nije ni bitno koji je pjevač u postavi, jer publika je sve pjevala zajedno s njima, niti ne misleći o tome da su njihovi koncerti do prije 40 godina bili daleko bolji, značajniji i svirački puno dinamičniji. Od početka s „Padaju zvijezde“, Tifina segmenta s 12 pjesama, preko drugog dijela s Alenom Islamovićem i još 13, do produženog bisa koji je bio premijerni dio večeri, starinske emocije curile su dvoranom da ste ju mogli „ožmikati“.
Ukupno dva sata i dvadeset minuta nostalgične predstave bez pretjeranih scenskih i tehnoloških pomagala, jer im to niti ne treba, samo s temeljnom rasvjetom i Bregovićem u sredini pozornice između Vojičića i Islamovića, s trojkom bas, bubanj, klavijature iza njih. Uvijek siguran Zoran Redžić, svirački malo jednostavniji nego nekada Điđi Jankelić i klavijaturist/multiinstrumentalist Ogi Radivojević (Bregovićev glavni suradnik zadnjih desetljeća), bili su siguran temelj na kojem je i Bregović pokušavao svirati električnu gitaru kao da nikada nije prestao. Ali jest, i to se čuje. Ali tko je zapravo detaljno slušao?
Ovo nije bio uobičajen koncert gdje se gleda je li atraktivna scena, koliko se dobro i točno svira, jesu li solo dionice samo skice onoga što je Bregović nekada svirao? Čak je i video prijenos na dva videoekrana sa strane pozornice bio statičan, sa širokim planovima tri kamere, bez detalja svirke i bilo kakve režije. Današnje Bijelo dugme često je zvučalo kao tribute band, ali to nikome nije bilo bitno i dvorana je pjevala s njima kao da gledaju top program.
Dakako, top program bile su pjesme; Tifa je solidno pjevao mada je zvuk na početku bio loš pa ste imali dojam da slušate duet bubnja i basa s povremenim dotokom klavijatura, a prva prava euforija stigla je s „Lipe cvatu, sve je isto kao lani„ i odmah zatim s dolaskom Alena Islamovića i „Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo. Kad se prolomila „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“ na početku drugog dijela, nitko se nije previše uzbudio osim možda nekog desničara ako je zalutao u dvoranu. Jer, kao i Jugoslavija, i Bijelo dugme pripada prošlom svršenom vremenu i nema „opasnosti“ od njih. Samo nostalgičan podsjetnik na davne pjesme koje mnogi ako mogu ne zaboravljaju ni danas, dapače aktivno se podsjećaju na njih na ovakvim povremenim okupljanjima.
Od tada do kraja atmosfera je išla uzlaznim tokom i oduševljenje u dvorani raslo je sa zadnjim baladama Dugmeta „Evo zakleću se“, „Nakon svih ovih godina“ i „Te noći kada umrem, kada odem, kad me ne bude“, ili humpa-cumpa „A i ti me iznevjeri“. Sve što nije valjalo moglo im se oprostiti na bisu kad su nakon modernizirane verzije „Na zadnjem sjedištu moga auta“ prvi put na turneji premijerno izveli dva epska klasika, „Sanjao sam noćas da te nemam“ i „Sve će to mila moja prekriti ružmarin, snjegovi i šaš“, skupa s gudačima, puhačima i šesteročlanim vokalnim zborom smještenim na podestu iznad bubnjara i ispod videoekrana.
Taj segment podsjetio je na najelegantnije dionice nekadašnje karijere, nakon čega je uslijedio uobičajeni kraj s „Hajdemo u planine“ i odličnom etno-himnom „Đurđevdan“ u društvo klasičara, da bi se od publike oprostili s „Ima neka tajna veza“ i „Ružica si bila“ izvedene samo uz Bregovića na gitari, Tifu i Alena i čitavu dvoranu pjevačica i pjevača. Je li nedostajao Bebek? Nažalost nitko nije ni pomislio na njega, a samo devet od 32 izvedene pjesme pripadale su tom razdoblju Dugmeta. Tri zadnja albuma Dugmeta nakon odlaska Bebeka u današnjem odnosu snaga dominantnih narodnjaka vjerojatno su i najpopularniji među publikom, pa je okosnica „novijekomponiranog“ repertoara pokazala da je Bregović već u osamdesetima pametno odabrao stranu estrade kontra rocka.
Nastupati bez drugog gitarista hrabra je odluka, ali Bregović ne želi dati gušta nikome i svi skupa odradili su svirku netipičnu za današnje profesionalne standarde. No, paradoksalno, upravo je taj amaterizam današnjeg Bijelog dugmeta ono što im je i nekada davalo dušu; ostati svoj je najvažnije. A moglo je bolje? Naravno, ali to nikome u dvorani čini se nije bilo bitno.
Izbrisali ste kulturan komentar jer je direktan a ne uvrijedljiv … i to govori o vama. Od cijelog teksta baš je ta pjesma naslov. I to govori o vama. Vi brišite mi ćemo pisati, naše mišljenje neće krojiti novinari ..