U listopadu 1971. Pink Floyd su u amfiteatru Pompeja snimili svoj prvi i dugo godina jedini koncertni film objavljen godinu dana kasnije. Ujedno ovo je jedina dugometražna koncertna snimka prve postave Pink Floyda, jer čak i nakon dostizanja najveće svjetske slave, nikada do 1989. godine – a to je već bio sasvim različit sastav – nisu na videoformatu objavili neki svoj nastup. Koncert u Pompejima održan je bez publike i time je bio znakovit odmak od histerije tadašnjih rock festivala, svojevrsni anti-Woodstock manifest.
Iako je efektna vizualna inscenacija praznih Pompeja odnosila pažnju već proteklih pedesetak godina, zapravo se radilo o jednom od najboljih live izdanja Pink Floyda, s posebno odličnim udjelom inače povučenog bubnjara Nicka Masona, često svirački podcijenjenog člana grupe, i gitarista Davida Gilmoura koji je na vrućini, gol do pojasa i bos u prašini odradio neke od svojih legendarnih dionica.
Još je fascinantnije koliko je ovo izdanje Pink Floyda nalikovala skorašnjem zvuku kraut-rock grupa poput njemačkih Can i koliko je svojom sviračkom i zvučnom taktikom utjecalo na mnoge buduće rock djelatnike, od Radiohead i Flaming Lips, do Porcupine Tree u kojima je i Steven Wilson koji je napravio nove audiomikseve Pompeja. Ukratko, utjecaji tog nastupa putem videokazeta očito su se proširili vrlo daleko, jer tek je 2016. godine na box set izdanju "The Early Years 1965-1972" Pink Floyda stigla prva izdvojena audioverzija koncerta s pet (dugih) pjesama.
Trebalo je još skoro deset godina za upravo objavljeno definitivno izdanje "Pink Floyd at Pompeii MCMLXXII" (Sony/Manart) koje donosi restaurirani film redatelja Adriana Mabena u devedesetminutnom trajanju, i dvostruki vinil i CD s audiozapisom. Za novu verziju zvuk je remiksirao traženi Steven Wilson – vjerojatno najzaposleniji i najhvaljeniji remikser na svijetu – napravivši Dolby Atmos i 5.1 surround audiomikseve za videoizdanje te stereo remiks za CD i vinilna izdanja. Budući da su Pompeji 1971. snimljeni sa samo osmokanalnom tehnikom – konkretno, radilo se o četiri mono kanala zvuka – rezultat je impresivan.
Za potrebe filma na Blu-rayu restaurirani su originalni 35-milimetarski negativi, a sve skupa daje vam mogućnost prolaska legendarnim nastupom Pink Floyda na dva načina; film možete gledati kao čitavu snimku od skoro 90 minuta sa svim dokumentarnim dionicama ili kao jednosatni, izdvojen koncertni nastup grupe kakav je originalno objavljen 1972. Produljena verzija filma prvi put objavljena je 1974. kad su Pink Floyd bili na krovu svijeta, a zbog svjetske popularnosti i dodatne zarade film je tada premontiran i ponovno objavljen sa scenama snimanja idućeg albuma u Abbey Road studijima, godinu dana nakon koncerta u Pompejima.
Utisci ponavljanja poznatog gradiva više su nego povoljni. Na vinilnom i CD izdanju uključene su dvije dodatne snimke, drugačija izvedba teme "Careful With That Axe, Eugene" i produljena, čitava verzija pjesme "A Saucerful Of Secrets". Šteta da bar na audiodiskovima nije spojena i čitava 25-minutna verzija teme "Echoes" koja se u filmu vidi i čuje iz dva dijela (tako su je i svirali), a šteta je da zbog dokumentarizma i potpunih informacija nije uključen i originalni tonski miks filma/koncerta s izdanja iz 1972. godine.
Podsjetimo se da je postava s kojom je Nick Mason 2022. stigao na koncert u Zagreb zvala upravo Saucerful Of Secrets, signalizirajući da sviraju rane radove Pink Floyda, iz vremena ključnog autora Syda Barretta do 1968. i materijale do 1971., prije nego li su postali mega bend sedamdesetih. Nastup na Pompejima upravo je ta razdjelnica između "prije i poslije", "srednja" etape rada Floyda koji su nakon odlaska Barretta par godina bili u potrazi za novim identitetom, i budućih Floyda koji su uskoro osvojili svijet.
Zanimljivo je promatrati s koliko su žara krajem 1971. zapravo zvučali eksperimentalno i hrabro. Još friški od glazbe za filmove "Zabriskie Point" Michelangela Antonionija i "La Vallée" i "More" Barbeta Schroedera, te tada upravo objavljenog sjajnog albuma "Meddle", nastup u Pompejima bio je prilika za spojiti ambijentalan zvuk, psihodelični i pro-rock pristup s naznakama klasičnije svirke koja je tek dolazila, a sve skupa s energijom još uvijek mladog benda koji je volio izazove.
Niti su Pompeji tada bili turističko središte kao kasnije, niti su Pink Floyd bili mega zvijezde kakve su postali samo dvije godine poslije. Redatelj Adrian Maben tada je imao 27 godina, studirao je film u Rimu i radio glazbene emisije za belgijsku televiziju. Pompeji mu nisu bili prvi izbor, a ranije te godine obratio se producentu Steveu O'Rourkeu s idejom za film koji bi spojio glazbu Pink Floyda s djelima umjetnika iz europskog pokreta Nouveaux Réalistes. Smatrao je da se neobični zvukovi, šapati, sintesajzeri i efekti koji se čuju na pločama Pink Floyda prirodno nadovezuju na takvu vizualnu interpretaciju. Pink Floyd su tada pregovarali s koreografom Rolandom Petitom o skladanju glazbe za balet temeljen na djelima francuskog književnika Marcela Prousta, pa im takve kombinacije nisu bile strane.
Mabenov prijedlog odbili su i O'Rourke i David Gilmour, ali kada je Maben kasnije posjetio amfiteatar u Pompejima uz zalasku sunca ostao je impresioniran sumračnim sjenama i sablasnom tišinom, shvativši da se radi o mjestu savršenom za snimati Pink Floyde. Nakon što je ideja prihvaćena, uz brojne organizacijske peripetije grupa je imala samo šest dana za snimanje u Pompejima, od kojih su dva otpala na pripreme i rješavanje tehničkih problema poput dovođenja struje na izoliranu lokaciju amfiteatra. Nije bilo ponavljanja, jer su završavali glazbu za film "Obscured by Clouds" i bili na turneji, pa su stoga kasnije neke scene snimljene na zamračenoj pozornici u tonskom studiju u Parizu.
Dio originalnih negativa iz vremena snimanja filma nestao je u francuskom arhivu (producenti su bile francuska, belgijska i njemačka tvrtka), a dio neovisno snimljenog materijala redatelja Adriana Mabena kojeg možete pronaći na internetu nažalost nije uključen kao dodatak. Izvornom koncertnom filmu u kasnijoj verziji iz 1974. pridodane su i nove snimke rada na pjesama "Us And Them" i "Brain Damage" za budući album "The Dark Side of the Moon" i intervjui u londonskim studijima Abbay Road snimljeni krajem 1972. Iz današnje perspektive idilično je promatrati članove benda kako opušteno snimaju u tonskom studiju, dok se u režijskoj sobi vrti magnetofon i uredno bilježi – povijest. Jer, "Pink Floyd at Pompeii – MCMLXXII" danas je i povijesni dokument snimljen i "okamenjen" na mjestu gdje je vrijeme stalo prije cca. dvije tisuće godina, pa je umjetnički eksperiment Floyda, osim što je jedan od najzanimljivijih nastupa ukupne povijesti rocka, dobro korespondirao s mjestom na kojem je snimljen i okolnostima koje su ga davno zadesile.
Danas su i Pink Floyd podjednako arhivski bend kao i što su Pompeji arheološka lokacija, ali tada mlada i nabrijana grupa vrlo je dobro shvatila naputke redatelja i iskoristila ih za sugestivan glazbeni susret s duhovima Pompeja. Od kadrova prašine, sumporne vulkanske pare i pržećeg sunca, do mirnih, introspektivnih zvukova klavijatura, mističnih udaraljki, epskih sola Davida Gilmoura, grmljavine grupe u "One of These Days" koja zvuči kao da je Vezuv ponovo proradio. Šapat i krikovi Rogera Watersa u "Careful With That Axe, Eugene" kao da pričaju horor priču stanovnika Pompeja u trenutku erupcije vulkana, pa su film i nastup uspjeli zahvatiti čitav spektar ambijenata i značenja, spojenih zvukom i slikom grupe i prepoznatljive okoline amfiteatra u Pompejima.
Jedan od najefektnijih trenutaka filma je i onaj kad uz Richard Wrightovu klavijaturističku podlogu u pjesmi "Set The Controls For The Heart Of The Sun" vidimo slike okamenjenih tijela stanovnika Pompeja, sačuvanih za vječnost u trenutku smrtonosnog toplinskog vala. I Floydi su u filmu "uhvaćeni" u upravo takvom trenutku povijesne nepomičnosti i za budućnost, ako ne i vječnost. Iako je jednosatni koncert središnji dio priče, kasnije snimljeni dijelovi u tonskom studiju i intervjui prilično su zanimljivi i poučni. Primjerice, u jednom trenutku Roger Waters kaže "tržište rock'n'rolla trenutačno se širi nevjerojatnom brzinom", niti ne sluteći da će upravo Pink Floyd nakon golemog uspjeha idućeg albuma "The Dark Side of the Moon" 1973. postati zaštitni znak te nove, bestselerske scene rocka sedamdesetih godina, velikih koncertnih produkcija i basnoslovnih zarada od albuma i mega-turneja.
VIDEO: Marko Bošnjak nakon ispadanja s Eurosonga: 'Vratit ću se 10 puta jači, a hejterima hvala'
Otvori KEKS Pay
