Mlada beogradska glumica Darija Vučko, kći hrvatskog glazbenika Ivice Vučka poznatog po radu s grupom Zwouk, proslavila se glavnom ulogom Darije Tolj u seriji "Tvrđava". Serija je nedavno završila na RTS-u, s finalnom epizodom koja je privukla preko milijun gledatelja. "Tvrđava" prati zbivanja u Kninu i Bukovici tijekom rata 90-ih, ali u središtu nije politika ni rat, nego ljubavna priča glavnih likova, Hrvatice Darije i Srbina Luke, te njihovih obitelji i prijatelja. Za razliku od prijašnjih RTS-ovih serija poput "Dare iz Jasenovca" i "Oluje" u kojima su, kao u crtićima, Hrvati predstavljeni kao zlikovci, a Srbi kao ljudi koji nisu ništa krivi, ovdje je situacija ponešto drugačija i u središtu je ljudska priča, te se želi pokazati da na obje strane ima dobrih i loših ljudi. Autori serije često upiru prstom u vlast u Beogradu, koja je po njima kriva za ono što se dogodilo u Oluji, točnije, nisu pomogli Srbima u Kninu. Kao glavni krivac spominje se misteriozni šef, i premda mu se ne izgovara ime, gledatelji komentiraju da je jasno da se misli na Miloševića. No, neke su stvari izmijenjene, zanemarene, pa i romantizirane. U seriji je tako jedna epizoda posvećena Krvavom Uskrsu na Plitvicama, no bez mrtvih, iako je tamo u stvarnosti poginuo Josip Jović. Luka je na početku pripadnik nekakve vojne skupine komandosa koja je miks Arkanovih Tigrova i Kapetana Dragana, a Knin, koji je te 1991. živio od humanitarne pomoći, prikazan je kao mjesto ugodno za život. Ispada da je ta Lukina jedinica jedina koja se tamo borila, nema takozvane JNA, ni ratnog zločinca Ratka Mladića koji nas je, u vrijeme dok su Luka i Darija planirali vjenčanje u Kninu, zasipao bombama u Šibeniku i Zadru. Sve u svemu, serija je dobar odmak od onih propagandnih gluposti koje su dosad dolazile s RTS-a, no ni ona nije bez mana. Za Dariju Vučko ovo je prva velika uloga nakon diplome na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu u klasi poznate glumice Jasne Đuričić, a publiku ju je oduševila kemijom s Ognjenom Mićovićem, kojeg poznaje još iz srednje škole. U intervjuu otkriva pripreme, izazove dijalekta i osobne veze s likom, ali i povezanost s Hrvatskom i Makarskom, gdje živi njen otac Ivica.
Kako ste se pripremali za ulogu Darije Tolj u seriji "Tvrđava", posebno s obzirom na emotivnu težinu devedesetih godina koje tada niste osobno doživjeli? Istraživački rad uključivao je što više gledanja dokumentarnih materijala, ali i filmova i serija koji su se već bavili temom devedesetih, slušanje glazbe iz tog razdoblja, primjerice bendove Todor Todor i Machine Gun. Meni je posebno značila knjiga "Život u limbu - knjiga ožiljaka" autora Slavena Raškovića i Igora Čoka. Sam naziv i riječ limb vrlo točno opisuju jedno veliko poglavlje Darijine priče i njezino unutarnje stanje. Važno mi je bilo i putovanje s Ognjenom u Knin, razgovori s tamošnjim ljudima. Dragocjeno je bilo vidjeti mjesto odakle dolaze naši junaci, gdje su odrasli i zavoljeli se, sjediti na tvrđavi, promatrati Krku i misliti na njih upravo odatle. Općenito, slušanje priča o tom razdoblju bilo je važno - mnogo ih je, posvuda su među nama. Uz to, za Dariju mi je bilo dragocjeno sve što su mi povjerile meni bliske žene o trudnoći, o svemu što ona donosi, o porodu i svemu što se u tom procesu može dogoditi. Naravno, stalno vraćanje scenariju, čitanje, probe s redateljem Sašom Hajdukovićem i ostalim kolegama, kao i probno snimanje, sve to donijelo je dozu sigurnosti prije nego što smo krenuli u pravo snimanje.
Koja vam je scena bila najizazovnija za snimanje i zašto te kako ste se nosili s emocionalnim teretom likova u tom turbulentnom razdoblju? Rekla bih da je cijelo iskustvo bilo jedan veliki izazov. Teško mi je bilo postaviti zdravu granicu koliko sam emocionalno upletena u priču i izvan kadra. Od prvog trenutka vezala sam se za Dariju i boljela me svaka nepravda koja joj se dogodila. Bilo je zahtjevno nositi tu priču kroz cijelo, dugo snimanje. Ipak, u tome je bila i ljepota - svima nam je ova priča bila važna i trudili smo se dati sve od sebe. Plan snimanja bio je nelinearan, pa su neki dani uključivali skokove iz devete epizode u šestu, zatim u treću, drugu, osmu, pa natrag u prvu; događalo se da kontinuitet scene iz Nikšića nastavljamo mjesec dana kasnije u Beogradu. Za mene je "Tvrđava" bilo veliko iskustvo učenja i profesionalnog zadovoljstva, baš zahvaljujući svim izazovima koje sam prošla.
S Ognjenom Mićovićem se poznajete još iz srednje škole - kako je to utjecalo na vašu kemiju na setu i ljubavnu priču vaših likova? Ognjen je upisao glumu godinu dana nakon mene, kod profesora Borisa Isakovića, u školi vrlo bliskoj mojoj. Govorimo, manje-više, istim glumačkim jezikom. Lako smo se razumjeli i u trenucima kada je sve funkcioniralo, ali i kada nije. Ognjen je posvećen, vrijedan i talentiran glumac koji svom poslu pristupa profesionalno i studiozno, ide do kraja u svemu što radi, pa sam imala veliko povjerenje i sigurnost da će svoj zahtjevan zadatak odraditi na najbolji način. Oboje smo imali svoj put kroz snimanje, svaki sa svojim izazovima, ali smo se podržavali i pratili kroz cijeli proces - bilo je važno i lijepo što smo sve to prošli zajedno.
Kako je bilo surađivati s poznatim starijim kolegama poput Nikole Pejakovića i Ljube Bandovića? Jeste li od njih dobili koji savjet? Imala sam sreću i čast raditi sa svim kolegama, i s takozvanom starijom i s mlađom generacijom, te s redateljem Sašom Hajdukovićem koji je svemu donio ozbiljnu dozu ljudskosti. Oni su prije svega dobri ljudi i profesionalci, prava tvrđava unutar "Tvrđave". Osjećala sam da smo svi zajedno u tome i imala sam toplu, brižnu podršku, posebice od naših "filmskih roditelja" - Nikoline Friganović, Slađane Zrnić, Jove Maksića i Slaviše Čurovića. Najveća lekcija, kada sve zbrojim, odnosi se na čvršću vjeru u sebe. Kad je to u pitanju, od svakoga sam dobila neki uvid - bilo promatrajući kolege kako pristupaju poslu, bilo kroz riječ, pogled ili zagrljaj. Privilegija je što sam se baš uz njih probila kroz svoje prvo veliko profesionalno iskustvo.
FOTO Fatalna Riječanka razvela se za 58 sekundi i zaradila pravu lovu! Evo kako danas izgleda
Publika hvali kako ste odlično svladali riječi i naglaske iz tog kraja, poput "lancun", "nijesu" i drugih riječi karakterističnih za Knin i Bukovicu. Tko vam je pomogao i je li bilo teško? Dijalekt je vrlo specifičan i poseban, s mnogo zanimljivih lokalizama; mješavina je ijekavice i ikavice, sa svojom melodijom. Bilo ga je izazovno savladati. Najviše sam se oslanjala na sluh, trudila se što više slušati i govoriti kod kuće, fokusirajući se na replike. Često bih prije scene u glavi govorila "ajme" i još koješta kako bih se približila melodiji jezika. Tu je bio Jovo Maksić da nas ispravlja i savjetuje, kao i Petar B. Popović koji je prisustvovao nekim probama. Trudila sam se ubaciti što više ikavizama, a najdragocjenije mi je bilo putovanje u Knin i razgovor s jednom meni dragom ženom koja sada živi s obitelji na drugom kontinentu. Njezino iskustvo iz tih godina bilo je po mnogo čemu slično Darijinom. S njom sam ostala u kontaktu. Sa mnom je podijelila jednu značajnu priču u kojoj je spomenula "lancune", zbog čega sam i zamolila da u jednoj replici upotrijebim tu riječ.
Kako ste zadovoljni reakcijama publike? Smatrate li da bi se "Tvrđava" mogla prikazati i na Hrvatskoj televiziji? Čini mi se da su ljudi najviše reagirali na ljudskost i emociju koje serija nosi. Svi su likovi vrlo živi, slojeviti, sa svojim ranama, dilemama i nesavršenostima. Zato vjerujem da svatko u njima može pronaći neki dio sebe - ljubav, nadu, strah, tugu, bijes, nemoć ili radost. Serija je prije svega priča o ljudima koji se bore za prave vrijednosti u najtežim trenucima svojih života, priča o ljubavi koja, iako trpi i podnosi, uvijek pronađe svoj put. Upravo zato je univerzalna i mislim da pripada svakome.
Prepoznaju li vas ljudi na ulici nakon serije? Što vam govore? Iskreno, da. To su novi trenuci u mom životu. Ljudi koje srećem ili koji mi pišu vrlo su topli, iskreni i dobronamjerni. Velika je čast što osjećaju potrebu podijeliti svoje osobne priče ili dojmove sa mnom.
Dijelite ime s likom koji igrate, a porijeklom ste iz Dalmacije kao i ona. Koliko sličnosti imate s Darijom Tolj i je li vam to pomoglo u tumačenju? Ime, podrijetlo i možda frizura - to su sličnosti u koje sam sigurna. Kada bih rekla nešto preko toga, precijenila bih sebe. Bilo je nekoliko rečenica, još u scenama s kastinga, koje su u meni jako odjeknule. Imala sam osjećaj da sam pronašla mjesto gdje se Darija i ja susrećemo, i to me vodilo kroz sve. Mogla sam razumjeti njezinu samoću, njezine dileme i njezinu, naizgled naivnu, a zapravo hrabru vjeru u ljubav, čak i kad sve djeluje nemoguće. Njezina snaga i izdržljivost, taj stoički, ali nježni ženski princip, zapanjujući su. Nema veće radosti od prilike da je branim, da se bavim njezinim dubokim emotivnim svijetom. Vjerujem da je i meni njezina snaga pomogla da izdržim sve izazove tijekom snimanja.
Otac vam je hrvatski glazbenik Ivica Vučko - što on misli o vašoj ulozi u "Tvrđavi" i kako je njegovo glazbeno nasljeđe utjecalo na vas? Čini mi se da je tata ponosan na mene. Posebno mi je drago što je uspio doći u Beograd na našu intimnu premijeru - značilo mi je što sam to mogla podijeliti s njim. Njegova glazba mi je kroz život mnogo značila. Kad se možda riječima nismo dovoljno razumjeli, u njegovim sam pjesmama pronalazila odgovore. Najviše mi je značilo slušati ga kad smo sami, samo on i gitara - tada imam osjećaj da se dušom razumijemo. Imamo sličan senzibilitet. A jedno od najljepših sjećanja mi je to što je, kada sam se rodila, napisao pjesmu "Predivno" - to je dar koji će mi ostati do kraja života.
Dolazite svake godine u Makarsku - kakve uspomene imate na Hrvatsku i Dalmaciju te kako to povezujete sa svojim životom u Beogradu? Rođena sam i odrasla u Beogradu, rekla bih da dobro poznajem naš nemirni grad, da sam dosta vezana za njega, međutim, koliko god kontradiktorno zvučalo, Makarsku doživljavam kao svoj dom. Na Sv. Petru kod svjetionika postoji jedna ploča u stijenama koju prelijeva more, ja to mjesto zovem kraj svijeta. Volim tu sjediti i odatle promatram more i Biokovo, tu je za mene mir. Najdraže mi je da u Makarsku dođem zimi, kada nema puno ljudi. Imam osjećaj da tu mogu jasnije osluškivati sebe, gdje sam i kako sam zaista. Kod nas je ljeti u kući uvijek gužva, puno zanimljivih gostiju, a i mi obiteljski, kako smo rasuti po svijetu, znamo se tu sresti, pjevati, jesti najljepšu hranu. Lijepo se družimo u tom našem veselom kaosu. Imam tu i drage prijatelje, radujem se da ih konačno vidimo ponovno, da skupimo naše pse i odemo do Smokvine, na Vošac, Svetog Juru, u neku lijepu šetnju po Biokovu.
Kako ste odlučili postati glumica, što vas je vodilo u dramsku školu Prvi koraci i kasnije na Akademiju umjetnosti u Novom Sadu kod Jasne Đuričić? Obje moje bake željele su biti glumice, a kasnije i moj tata i teta, tako da iz ove perspektive volim promatrati tu potrebu za glumom kao neko naslijeđe, ili pomalo sebično kao da je gluma u tom nizu čekala mene. Cijeli sam se život bavila umjetnošću, završila sam nižu glazbenu školu, svirala violinu, išla na balet i crtanje. U srednjoj školi počela sam pohađati malu glumačku školu, ali sam kazalište i glumu uvijek doživljavala kao plemenit i uzvišen prostor, pa mi je trebalo vremena da skupim hrabrost priznati sebi da doista želim upisati studij glume i krenuti tim putem. U početku sam se zavaravala pripremajući prijemni za scenografiju, pa čak razmišljala o filozofiji. No splet okolnosti me doveo do tog priznanja sebi, i na kraju sam uz odlazak na konzultacije kod moje profesorice donijela odluku i krenula u to. Željela sam baš kod nje studirati i imala sam tu sreću da baš kod nje i upišem.
Što ste najviše naučili od profesorice Jasne Đuričić i kako vam je to pomoglo u prvoj glavnoj ulozi? Profesorica Jasna posvećena je, pravedna i iskrena - to su najveće vrijednosti njezine pedagogije. Naučila me koliko je važno čvrsto vjerovati u ono što radiš, u sebe, koliko je presudno biti iskren prema sebi i slijediti unutarnji osjećaj. Naglasila je važnost rada, ulaganja i bavljenja smislom - staviti čovjeka kojeg igramo ispred sebe samih. Sjećam se kad je profesorica na samom prijemnom ispitu, dan prije finalnog polaganja, došla pogledati nas. Mi djevojke smo radile monolog Nine iz Čehovljevog "Galeba". Rekla mi je tada, parafraziram: "Ovo je u redu, postoji ova strana, ova emocija, ali pronađi sada što je njena snaga i gdje su ta mjesta gdje se njena snaga probija." To sam se sjetila tijekom priprema baveći se Darijom i bilo mi je dragocjeno. Darija puno trpi i podnosi mnogo nepravde. Njezina je snaga nenametljiva i leži u toj odlučnosti da izdrži, da se izbori za ono u što vjeruje, a to je njena ljubav. Bilo mi je važno pronaći ta mjesta gdje ona izlazi iz trpljivog stanja i prelazi u borbeno stanje, gdje glasno i jasno izražava svoje potrebe i pušta svoj glas, ne ostavljajući više prostora drugima da je izdaju, ostave ili zanemare njene potrebe. Nakon toga, odluke su na njima.
Tko su vam glumački uzori i kako su utjecali na vaš stil? Najveći utjecaj imale su moje profesorice Jasna Đuričić i Sanja Ristić Krajnov te kolege s klase - mi smo zajedno učili disati, govoriti i misliti glumački. Od svjetskih i domaćih glumaca koji me inspiriraju izdvojila bih Miru Furlan, Radmilu Savićević, Bekima Fehmiua, Juliette Binoche, Liv Ullmann, Rachel Weisz, Kate Winslet, Emmu Stone, Judi Dench, Juliette Lewis, Meryl Streep, Madsa Mikkelsena, Philipa Seymoura Hoffmana, Joaquina Phoenixa, Iana McKellena i Larsa Eidingera.
Čime se bavite u slobodno vrijeme? Jeste li od oca naslijedili talent za glazbu? Kad je naslijeđe u pitanju, sigurna sam da mi je talent i sklonost umjetnosti definitivno došla od tate, s te strane moje obitelji. Što se tiče same glazbe, spomenula sam da sam završila nižu glazbenu školu, a na studijima sam uzela gitaru koju mi je tata prije više godina poklonio i konačno sama počela učiti svirati. Slobodno vrijeme, kojeg nekako grabim i teško do njega dolazim, uglavnom volim provoditi u tišini, ali volim da mi gitara bude tu - odsvirati nešto i otpjevati. Nemam velika očekivanja od sebe kad je glazba u pitanju, ne bojim se greške jer nisam profesionalac, pa me to hrani i njeguje. Pišem, čitam ili jurim vidjeti se s voljenim ljudima. Imam karaoke mašinu koja me baš raduje, pa znam sama sa sobom provoditi vrijeme pjevajući karaoke - to me i nasmije i opusti. Općenito mi je cijeli život ispunjen glazbom: slušalice su uvijek u ušima, zvučnik upaljen kad god imam priliku. Volim otići na dobru svirku, koncert ili party gdje je, uz dobre ljude, prije svega potrebna dobra glazba.
Koji su vam planovi za budućnost i imate li nove projekte? Trenutačno predajem u školi glume za djecu, taj me rad ispunjava i inspirira, a kroz njega ostajem u kontaktu s glumom. Od siječnja ponovno igram s klasom predstavu "Černobiljska molitva", tako da je za sada u planu jedino povratak starom materijalu, kao i završavanje preostalih ispita i diplomiranje. Razmišljam i o tome koji master studij nastaviti i gdje. U našoj profesiji mnogo toga ne ovisi o nama, zato se nadam samo kontinuitetu u bavljenju svojim poslom.
Otvori KEKS Pay
Kolki tekst o srpskoj seriji ?!