Peta epizoda serijala "Planine", čije su autorice, scenaristice i urednice Nataša Kraljević Kolbas i Maja Tokić, večeras nam donosi avanturu Karmele Vukov-Colić i Ivane Radaljac Krušlin, koje su istraživale Gorski kotar, penjale se na Klek, a avantura je završila odlaskom na Hitnu pomoć u Ogulin. No, ni to nije utjecalo na optimizam i raspoloženje glavnih aktera, a što ćemo sve gledati u večerašnjoj epizodi u 20.45 na HRT1 ispričala nam je Karmela.
Koliko je sudjelovanje u emisiji Planine bio izlazak iz vaše komfor zone i jeste li se dugo premišljali kada ste dobili poziv?
Poziv sam prihvatila bez oklijevanja – znala sam da me zovu moji. S Majom i Natašom puno sam surađivala na HRT-u, i baš me razveselila njihova ideja. Naravno da je to bilo iskorak iz zone komfora i, istina, probala sam ih odgovoriti od kombinacije s Klekom – meni je odmah bilo jasno k'o dan da će to teško ići… Ali kad nisu odustale, što ćemo. Slegneš ramenima i daš najbolje od sebe da stvar uspije. Volim prirodu, ali ne i uspone. Ravno mogu do kraja svijeta, uzbrdo odustanem za pola sata…
Kakva su bila vaša ranija iskustva s planinarenjem?
Sasvim slučajno povremena. Pamtim neki očajan uspon na Okić u osnovnjaku koji me zauvijek obilježio kao nepenjačicu. S izviđačima je bilo nekih planinskih šetnji, ali uglavnom ne jako uzbrdo, a tu i tamo bih se sa svojom Sanjom Doležal odvažila krenuti na Sljeme. E sad, to je uvijek bilo lagano, penzionerski i bez obaveze da vidiš vrh… više rekreativno druženje na svježem zraku.
Prvi dan snimali ste na lokaciji jednog od najljepših kanjona u Gorskom kotaru, je li taj dan djelovalo da planinarenje nije tako teško?
Vražji prolaz nije bio težak. Uz to, bila je to divna prilika da se malo izbrbljam s mojom Radaljac Krušlin. Ivana i ja se, kako to već bude u ovim modernim vremenima, ne viđamo koliko bismo htjele pa je ovo bio pravi dar za nas. A i prekrasna priroda očara svakoga na prvi pogled. Čak smo i one stepenice na kraju Ivana i ja nekako bez drame izgurale… Da smo tu stali sa snimanjem, meni bi bilo sasvim dovoljno…
Kakav je bio uspon na Klek, što vam je zadavalo najviše problema i što se dogodilo da ste slomili ruku?
Eto nas sad na ozbiljnoj planini. Prvi zahtjevan zadatak bio je slijediti ritam naših domaćina – iskusnih planinarki. Njima je to šala, nama bome ozbiljan uspon. Ali bilo je i veselo i smiješno – kako već u tim planinarskim krugovima bude. Do planinarskog doma popele smo se žive i zdrave. Ovdje moram reći: ekipa koja snima ovaj serijal je čudo! Verati se po liticama s punom snimateljskom opremom, istovremeno hvatati i kadrove i ravnotežu, trčati ispred nas, zaostati iza pa opet trčati da se grupa uhvati i pritom se i ne oznojiti… oni kao da nisu s ovog planeta! Bio mi je veliki gušt raditi s tim divnim ljudima. U jednom smo se dijelu odvojili i – ništa: ja sam malo vještičje letjela, doletjela, ruka je pukla i to je bilo to. Moglo je i gore, jer sam sletjela na rub litice pa me Ivana morala povući s njega. Ali kako naš narod pametno kaže – sve je dobro što se dobro svrši! Eto još jedne priče za unuke!
Bez obzira na nezgodu i slomljenu ruku nastavili ste snimanje, ako se ne varam. Koje lokacije su uslijedile nakon Kleka i čime su vas oduševile?
Nema odustajanja! Prvo zahvala liječnicima i sestrama ogulinske bolnice koji su me začas skrpali! Hvala od srca! Naravno da smo snimanje nastavili još cijeli idući dan. Prošli smo Ogulin i prekrasnu Ivaninu kuću, a onda i upoznali divnu Vanju, koja u srcu Gorskog kotara priprema preukusne delicije.
Planine su tihi gospodari i stvaraju tihe učenike, rekao je Goethe, možete li se složiti s njim i što su vas naučile planine?
Ja sam se s poštovanjem prema planinama rodila! Ushićeno ih gledam iz doline i nemam baš neku potrebu pentrati se ako nije nužno. Nisam onaj tip koji zimi skija, a ljeti hoda feratama… ja volim ljeti gledati more, a zimi vrhove kroz prozor i paru iz šalice kuhanog vina… Kad sam djeci javila da sam slomila ruku, rekla sam: "Znate što, sad sam potpuno sigurna – planinarenje nije moj sport!" A oni su mi odgovorili: "Mama, sport nije tvoj sport!" I potpuno su u pravu…
Koje su vam sada prve asocijacije na planinarenje i je li ovo iskustvo pobudilo u vama želju da vam planinarenje postane hobi ili da više vremena provodite u prirodi?
Boravak u prirodi uvijek. To podrazumijeva lagane šetnje, bistre potoke, prekrasna seoca do kojih možeš lako doći. Svaki uspon koji zahtijeva spremnost divokoze definitivno, a u to me ova avantura potpuno uvjerila, prepuštam odvažnijima.
Planinari uvijek sve pozdravljaju putem, priskoče u pomoć, nedostaje li nam takve komunikacije izvan planine?
Pa ne. Kad vodim grupe putevima Camina, svi se pozdravljamo na sličan način. Ali slažem se da bi nam malo više toga dobro došlo u svakodnevnom životu… Jedne sam zime radila eksperiment po Zagrebu – s osmijehom sam pozdravljala svakog koga bih srela. Zanimljivo je kako taj osmijeh i pristojan pozdrav u času promijene lice osobe koja vam dolazi u susret.
Godina nam se bliži kraju, s kakvim uspomenama napuštate 2025. i s kakvim željama ulazite u 2026. godinu?
Godinu 2025. ispraćam s puno zahvalnosti. Donijela mi je jako puno toga lijepog, odvela me na mjesta na kojima nisam bila, dodijelila mi je neke nove titule, dovela neke drage ljude u život. Oplemenila ga u svakom smislu. Od 2026. ne očekujem ništa manje, ali ako treba izgovoriti neku općenitu i svima važnu želju, svela bih je tek na nekoliko riječi: nek' je mira, zdravlja i veselja!
Otvori KEKS Pay
