Naslovnica Showbiz Estrada

'Kad vidim da je klavir nakon koncerta krvav, to je znak da je koncert bio dobar'

Honorari su mi poslije rata bili 170 kuna i nisam si mogao priuštiti neki luksuz. Glazbeni život krenuo mi je u boljem smjeru tek s 26 godina, kaže naš proslavljeni pijanist.
13. svibnja 2018. u 22:00 0 komentara 588 prikaza
Foto: Duško Jaramaz/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/4

Jedan od najuspješnijih hrvatskih glazbenika u svijetu, pijanist Maksim Mrvica, na sreću mnogobrojnih obožavatelja, 18. svibnja izdat će novi album “New Silk Road”.

Odnosi su dva i pol desetljeća prijateljski i trgovinski, a u idućim godinama mogli bi postati i mnogo korisniji za Hrvatsku. Tada će i proslave Kineske nove godine biti još značajnije ‘Jedan pojas, jedan put’ I Maksim Mrvica danas je bitan za odnos Hrvatske i Kine

Osim toga, Maksim je najavio i tri koncerta u Lijepoj Našoj, od kojih jedan u njegovu rodnom Šibeniku, a pred svoju omiljenu publiku vraća se nakon tri godine. Jedinstvena ljetna pozornica tvrđave sv. Mihovila ugostit će tog klavirskog virtuoza koji će ondje nastupiti u sklopu velike turneje kojom predstavlja novi album.

Uskoro vam izlazi novi album “New Silk Road”. Koliko se razlikuje od vaših prethodnih albuma?
Mogao bih reći da se dosta razlikuje jer je zvuk na njemu potpuno drukčiji. Nastojao sam se više približiti klasičnom zvuku. Album je sniman s Budimpeštanskim festivalskim orkestrom, tako da ima taj prizvuk. Na njemu sviram i pop-pjesme kao što su “All of Me” od Johna Legenda, glazbu iz Orašara, “Clocks” od Coldplaya koji zvuči kao neka mala orkestralna simfonija. Na albumu je osam stvari, a neke traju dulje – po osam minuta.

Uz šibenski koncert najavili ste još dva koncerta u Hrvatskoj. Gdje će se oni održati?
U Medulinu i Splitu.

Često kažete da vam je najdraža naša, domaća publika. No, je li zahtjevnije svirati u svom gradu na manjoj pozornici ili u nekom svjetskom gradu na većoj pozornici?
U Lisinskom ponekad zna biti malo napetije i teže jer je prisutan taj osjećaj da su u dvorani svi ljudi koji me znaju i imaju velika očekivanja. Ali, naravno da je i u nekim svjetskim velikim dvoranama i pozornicama ponekad tako.

U povodu proslave Kineske Nove godine, imali ste čast nastupiti na središnjoj kineskoj televizijskoj postaji CCTV te ste se time pozicionirali među samo nekoliko stranih izvođača koji su imali čast nastupiti na tom prestižnom događanju. Kakav je osjećaj bio stati na pozornicu pred toliko ljudi?
Vrlo sam počašćen što sam imao prilike sudjelovati u programu Spring Gala Showa kao jedan od samo nekoliko stranih izvođača u povijesti koji su bili pozvani da sudjeluju u programu. Izveo sam singl “New Silk Road”, a u izvedbi mi se pridružio i kineski pijanist Muye Wu. Činjenica da nas je gledalo više od milijardu ljudi u izravnom prijenosu je nevjerojatna. Show je bio spektakularan, s nevjerojatnim vizualnim efektima, sa stotinama glazbenika, pjevača i plesača koji su u njemu sudjelovali. Divno je bilo biti dio toga golemog i nezaboravnog događaja.

Jeste li imali tremu?
Nisam, zato što smo se zaista pripremili. Uvježbavali smo te tri minute šest dana jer je to velika produkcija i sve je detaljno isplanirano. Nikada nisam sudjelovao u tako velikom projektu s takvom organizacijom.

Kada nastupate na takvoj pozornici, vidite li išta oko sebe ili ste usredotočeni samo na svoju izvedbu?
Pozornica je bila toliko velika da nisam mogao nikoga vidjeti da sam i želio. Tek kad smo gledali snimke imao sam priliku vidjeti kako je sve to izgledalo i koliko je zapravo ljudi bilo. Tada uočite i neke stvari za koje niste imali pojma da su vam bile tako blizu i da su se odvijale za vrijeme vašeg nastupa.

Vrlo ste disciplinirani i organizirani, jeste li oduvijek bili takvi?
Nisam, znam se šaliti pa reći da sam bio lijeni Dalmatinac. Morao sam se disciplinirati, naučiti na odricanje i rad jer drukčije ne bih uspio. Prije sam znao često kasniti pa čak i zakasniti na avion, ali sada na aerodrome dolazim puno ranije, sve mora biti na vrijeme.

Sviranje se samo po sebi ne čini fizički teškim i iscrpljujućim, no znamo da zapravo nije tako, posebice kad je riječ o vašim višesatnim koncertima. Kako izgleda vaša priprema prije koncerta?
Mišići mi se često ukoče od višesatnog sviranja, gornje tetive, to je najopasnije, pa moram biti jako oprezan da osim sviranja ne trpim nikakav drugi napor rukama. Ne smijem nositi ni najmanju težinu jer se ti mišići dosta istežu. U opuštanju mišića ruku zato najbolje pomaže plivanje. Onda na koncertu dam sve od sebe. Toliko se iscrpim da budem sav mokar, ponekad se čak i toliko zanesem da mi se prsti raskrvare pa krvi bude po klavijaturama. To jako boli, pa odmah nakon koncerta ruke stavim u led zbog modrica koje nastanu. Ali, kad vidim da je klavir krvav, to je znak da je koncert bio dobar.

Sjećate li se prvog honorara koji ste zaradili od sviranja?
Davno prije moji honorari iznosili su 170 kuna. Bilo je to poslije rata pa si tada nisam mogao priuštiti neki luksuz već sam ih trošio za osnovne životne potrebe.

Put do ovdje gdje ste danas bio je poprilično težak. Jeste li ikada razmišljali o odustajanju?
Moj glazbeni život krenuo je u nekom boljem smjeru tek kada sam imao 26-27 godina. Do tada sam puno radio, trudio se, bio jako uporan. Na početku se puno stvari nije realiziralo jer je u tom poslijeratnom razdoblju bilo zaista jako teško. Nisu bile formirane ni stipendije za moj studij, Ministarstvo također nije davalo nikakve stipendije. Teže je kad ste osuđeni na samoga sebe i morate se nekako snaći. Naravno da sam se par puta zapitao isplati li se to sve, hoće li jednoga dana sav taj trud doći na naplatu, a onda se dogodilo to što se dogodilo.

Unatoč svjetskim uspjesima, ostali ste skromni. Što vas drži prizemljenog?
Obitelj i prijatelji su me uvijek držali pri zemlji. Sretan sam i ponosim se što imam iste prijatelje kao i prije 20 godina. Ljude koji su me poznavali i prije nego što sam počeo svirati. Mislim da je jedan od razloga prizemljenosti i to što nemam potrebu nekoga impresionirati. Zadovoljan sam onime što sam postigao, no ne želim to koristiti na taj način.

Jacques Houdek Eurosong Poznati menadžer otkrio zašto je Srbija prošla. Jacques: Susjedima čestitam odabir publike Ovo je najgora pjesma u povijesti Eurosonga, a pjevaju je naši susjedi Za njih je to provokacija U Srbiji bijesni jer se u prijenosu Eurosonga pojavila ova zastava

VIP izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.