Inspirativna, odvažna, snažna i hrabra, riječi su koje najbolje opisuju našu Ivančicu Pahor. Uspješna poduzetnica, jedna od najljepših Hrvatica i nekadašnja prva pratilja Miss turizma svijeta, danas je prije svega žena velikog srca, majka, prijateljica i borkinja koja s nevjerojatnom snagom prolazi kroz jednu od najtežih životnih bitaka. Ivančica se liječi od zloćudne bolesti, karcinoma limfnih čvorova. Njezin put do dijagnoze nije bio jednostavan, obilježili su ga neizvjesnost, brojni liječnički pregledi, bolnički hodnici, kemoterapije i zračenja. Sve je počelo kvržicom na vratu, a nastavilo se borbom koja traži i tijelo i dušu. Iako je iscrpljena, Ivančica ne dopušta da joj bolest oduzme ono najvažnije, vjeru, osmijeh i ljubav prema životu. Snagu pronalazi u svojoj kćeri Uni, obitelji, prijateljima, medicinskom osoblju i svim dobrim ljudima koji joj svakodnevno šalju podršku i ulijevaju vjeru da može dalje. U njezinoj priči nema patetike, već puno dostojanstva, zahvalnosti i životne mudrosti. U ovom razgovoru Ivančica iskreno govori o važnosti pravodobne dijagnostike, o trenucima straha i nade, o podršci liječnika i medicinskih sestara, ali i o onim malim, naizgled običnim stvarima koje u teškim danima postaju najveće - pogledu, zagrljaju, toploj riječi, osmijehu i osjećaju da nismo sami. Jer život, čak i onda kada nas najviše iskušava, vrijedi zagrliti još snažnije.
Na početku, često se kaže da zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu, ozdraviti. Vaša priča upravo nas podsjeća na tu jednostavnu, ali snažnu istinu.
Moglo bi se reći da zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu. Ja bih rekla da bolestan čovjek ima potpuno drugačije prioritete. Kada biste došli na onkološki odjel, vidjeli biste ljude s teškim dijagnozama, no tamo vlada strpljenje. Nema žurbe ni nervoze, iako se ponekad čeka satima. Postoji samo mir i duboka zahvalnost za život.
U rujnu ste doznali da bolujete od karcinoma limfnih čvorova. Možete li nas vratiti u taj trenutak, kako ste primili vijest o dijagnozi i što vam je prvo prošlo kroz misli?
U rujnu, nakon povratka sa Sicilije, otkrivena je moja dijagnoza. Gledala sam snimke s puta i primijetila da mi straga nedostaje jedan dio kose. To mi je djelovalo neobično. Moja dermatologinja rekla je da je vjerojatno riječ o hormonalnom poremećaju.
Kako su vam liječnici priopćili dijagnozu? Jeste li u tim trenucima osjetili podršku i ohrabrenje medicinskog osoblja?
Sjećam se tog trenutka kao danas. Doktorica me nazvala i rekla da ima loše vijesti da je nalaz punkcije maligni. Na trenutak sam zastala, kao da je vrijeme stalo. Sve je utihnulo. No vrlo brzo nastavila sam dalje, slagala sam police sa svojim nakitom u jednoj poslovnici, kao da se ništa nije dogodilo.
Kako ste tu vijest podijelili sa svojom kćeri? Kako je reagirala?
U mojoj glavi odzvanjala je samo jedna misao: "Kako ću to reći svojoj Uni?" I što će biti s njom ako se meni, ne daj Bože, nešto dogodi. Ništa drugo me nije mučilo. Nisam osjećala strah za sebe. Prvo sam sve rekla svojoj kćeri. To je bio, bez sumnje, najteži trenutak u mom životu. Tu noć je proplakala. Kasnije se trudila da ja ne primijetim njezinu tugu i zabrinutost, ali drugi su mi govorili koliko joj je zapravo teško i koliko tuguje u tišini. Posebno su me dirnule poruke njezinih prijatelja pune topline, podrške i iskrene brige. Mene život nikada nije previše mazio, pa sam navikla na borbe. I ovu bolest prihvatila sam kao još jednu, najveću u svom životu. Sjećam se i glasa liječnice dok mi je izgovarala tu tešku vijest. Glas joj je blago podrhtavao i njoj je bilo teško. Isto tako, još ranije, dok nisam bila svjesna što se zapravo događa, a markeri nisu bili u redu, doktor me pitao bojim li se. Rekla sam ne. Ljudi su se čudili mojoj smirenosti i hrabrosti u tim trenucima.
Kako danas izgleda vaša svakodnevica i kakvo vam je trenutačno stanje?
Prošli tjedan završila sam posljednju radioterapiju. U svibnju imam kontrolu kod hematologa, a u srpnju PET CT. Osjećam se dosta iscrpljeno, ponekad spavam i po 15 sati. No ono što je najvažnije psihički sam dobro. Prošla sam kroz veoma zahtjevna liječenja. Bilo je dana kada mi nije bilo ni do čega, kada nisam željela da me itko vidi. Moje tijelo bilo je slabo, ali moj duh nikada nije odustajao. Danas se nosim s brojnim posljedicama oštećenjima krvnih žila, slabošću kostiju, anemijom i iscrpljenošću. Samo oni koji su prošli slično mogu u potpunosti razumjeti o čemu govorim.
U ovakvim trenucima ljudi se često suočavaju s dubokim strahovima. Koji su vaši najveći strahovi i kako se s njima nosite?
Dovela sam se do toga da se više ne zamaram nebitnim stvarima. Potpuno sam posvećena sebi i svojoj kćeri. Danas si dopuštamo sve ono što nas veseli i čini sretnima. Prije sam se puno odricala, radila bez prestanka, stvarala, bila na putu, vozila robu. Sada je došlo vrijeme da se to promijeni, da uživam u plodovima svog rada i posvetim se svom potpunom izlječenju. Jedini strah s kojim se suočavam jest pomisao što bi bilo s mojom kćeri kada bi se, ne daj Bože, dogodilo najgore. Zato je cijelo vrijeme učim da bude snažna, da očeliči. Nemam drugih strahova. U meni postoji samo zahvalnost za život i za sve što mi je dragi Bog dao, a to je prije svega moja predivna obitelj. Strah dolazi iz mraka, a ja sam svoj život u potpunosti predala Bogu. Neka On bude moje kormilo i vodi me tamo gdje trebam biti. Vođena tim osjećajem, nemam straha.
Otvoreno govorite o svojoj vjeri. Koliko vam ona daje snagu, mir i motivaciju da nastavite dalje?
Duhovnost i vjera oduvijek su bile važan dio mog života. Nisam ih otkrila kroz bolest one su bile tu i prije. Odlazak na euharistiju, razmatranje Svetog pisma i otvoreno srce prema Isusu daju mi neopisivu snagu. I u najtežim trenucima, kada nisam mogla ni stajati, odlazila sam na svetu misu. Molim se mnogo, preispitujem, tražim odgovore na brojna pitanja. Trudim se biti najbolja verzija sebe. I radim na tome da pomažem drugima kroz humanitarni rad, donacije, podršku. Sve to me ispunjava i čini sretnom. Moja baka, koja me naučila prvoj molitvi, bavila se humanitarnim radom punih 60 godina.
Smatrate li da svojim istupima i iskrenošću pomažete podizati svijest o važnosti pravovremene dijagnoze i brige o zdravlju? Koliko vam znači ta mogućnost da pomognete drugima?
Na početku, kada sam saznala svoju dijagnozu, shvatila sam koliko ljudi o takvim stvarima šuti. Kao da je bolest sram. Sve se nekako skriva, šapuće, izbjegava. To me ljutilo. Zato sam odlučila govoriti otvoreno. Smatram da je to velika motivacija drugim ljudima koji prolaze isto. Svakodnevno razmjenjujem iskustva s drugima. Najviše mi se javljaju žene koje se boje gubitka kose. Tijekom terapija koristila sam posebnu hladnu kapu koja je značajno smanjila ispadanje kose. Za svaku ženu to je vrlo emotivna tema. Smatram da se o takvim stvarima treba govoriti puno više. Mnoge žene mi kažu da ih motivira moj pozitivan stav, ljubav prema životu i to što se svakodnevno barem malo uredim, bez obzira na sve. Kroz ovaj težak period pronašla sam novu sebe. Prvi put u životu naučila sam voljeti sebe i staviti se na prvo mjesto. Prije sam uvijek bila tu za druge davala, pomagala, rješavala tuđe probleme. Često bez zahvalnosti. Razočarala sam se u mnoge ljude. Ali danas ne nosim gorčinu. Svima sam oprostila. A neka svatko sam sebe preispita kakav je čovjek. Ova bolest naučila me da je u redu voljeti sebe. I ne sramim se toga.
Bili ste djevojka iz male sredine s velikim snovima. Iako su vam govorili da nećete uspjeti jer niste pristajali na određene uvjete, ostvarili ste izniman uspjeh i postali prva pratilja Miss turizma svijeta. Kako danas gledate na te početke i svoj profesionalni put?
Istina, bila sam djevojka iz male sredine s velikim snovima. Sjećam se izbora za Miss, u školi nisam ušla ni među prvih 12. Tada sam prvi put osjetila nepravdu. Kasnije, na izboru za Miss Varaždina, rekli su mi da nikada neću pobijediti jer ne ispunjavam određene uvjete. Ali život je imao drugačije planove. Postala sam Miss turizma Hrvatske, a zatim osvojila drugo mjesto na svjetskom izboru. Što se tiče mog poslovnog puta sjećanje me vodi u moju srednju školu za modu i dizajn u Varaždinu. Već tada sam imala veliki talent, ali bila sam povučena. Moji radovi ostali su zapamćeni i godinama su se pokazivali učenicima. Sjećam se i trenutka kada se otvorio prvi DM u Varaždinu. Gledala sam te police i rekla sama sebi: "Jednog dana ovdje ću prodavati svoj nakit." I ta se želja nakon puno godina i ostvarila. Danas sam jedan od najvećih proizvođača bižuterije u Hrvatskoj i šire. Opskrbljujemo više od 340 prodajnih mjesta. Najponosnija sam na to što zapošljavam žene sa sjevera Hrvatske gdje i jest firma i sama proizvodnja. Toliko o djevojci iz male sredine s velikim snovima.
Često ste u medijima opisivani kao jedna od najatraktivnijih Hrvatica. Kako ste ranije gledali na takve komentare, a kako iz ove životne perspektive?
Da, mediji me često svrstavaju među najljepše Hrvatice. Ja se nikada nisam tako doživljavala. Draže mi je kada me djeca nazivaju najljepšom mamom jer djeca su najiskrenija. Više radim na unutarnjoj ljepoti. Jer ona je jedina koja traje. Volim prirodnost. Imam prirodnu kosu, nokte, nisam se podvrgavala estetskim zahvatima. Moda je moj način izražavanja i dio mog identiteta. Čak i u najtežim trenucima, uvijek se trudim biti barem malo dotjerana.
Imate li planove koje vas posebno motiviraju za budućnost?
Imam mnogo planova. Ideja je bezbroj. Želim se vratiti svojoj najvećoj ljubavi, tekstilu. I sljedeće godine, za 20. obljetnicu svoje tvrtke, pripremam jedan veliki modno-umjetnički spektakl. Ali, sada trenutačno najveći prioritet je ozdravljenje.
Za kraj, koja bi bila vaša poruka našim čitateljima, osobito onima koji se možda i sami suočavaju s teškim životnim izazovima?
Zagrlite život, čak i onda kada nije savršen. Usporite. Udahnite. Naučite vidjeti ljepotu u malim stvarima u jednom osmijehu, u toploj riječi, u miru koji dolazi iznutra. Nemojte odgađati sebe. Nemojte živjeti samo za druge. Život koji imate je vaš jedinstven i neponovljiv. Dajte si pravo na radost, na mir, na ljubav. Budite nježni prema sebi. Postoje dani kada je dovoljno samo ustati iz kreveta i to je pobjeda. Postoje dani kada treba odmoriti, zaplakati, sabrati se. I to je u redu. Okružite se onima koji vam daju snagu, ali ne zaboravite najveća snaga već je u vama. Vjerujte. U život. U sebe. U ono dobro što tek dolazi. I nikada ne zaboravite i u najtežim trenucima, život je i dalje dar.
Otvori KEKS Pay
